Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Riječ Gospodnja.
Stranac u svom zavičaju
To je morao biti gorak dan za Isusa: dan, kad je on već u to vrijeme bio poznat, na sva se usta govorilo o njemu i ponovno se vratio u Nazaret, došavši u posjet svome zavičaju. Bilo kako bilo, ponosni su bili na njega, sina svoga grada, na toga Isusa, na njegov ugled i slavu o kojoj se širio glas od usta do usta.
Ali u isto vrijeme bili su kritični, neprijateljskog mišljenja: Za koga on sebe drži? Mi ga poznajemo od djetinjstva. Poznajemo njegovu obitelj, njegovu rodbinu, koja živi ovdje kod nas. Vjeruje li taj Isus da bi on bio nešto bolji?
“Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu!” Tako Isus sažeto izlaže svoje dojmove. Ta je riječ postala poslovica. To se osobito obistinjuje kod nas Hrvata. Mnogi poznati Hrvati bili su poznati u tuđini prije nego li ih se počelo cijeniti u domovini.
Zašto neprihvaćanje Isusa od ljudi koji su ga dugo poznavali? Vjerojatno stoga, jer su mislili, da ga znaju. Upravo stoga, jer je bio “jedan od njih”, nisu mogli vjerovati, da je on veći od njih. Umjesto da se raduju Božjim darovima, koji su u njemu očigledno bili na djelu, oni se neljubazno ponašaju da on nije kao oni.
Današnje Evanđelje prigoda je za razmišljanje o situaciji kršćanstva u Europi i kod nas u Hrvatskoj. Mi smo doduše ponosni na naše velike povijesne spomenike, katedrale (Zagreb, Split, Đakovo…)i ustanove, na naše samostane i lijepe krajolike, u kojima nam često stare crkve pružaju slikovit pogled. Mi rado pokazujemo našu kulturnu baštinu turistima i predstavljamo je u sjajnim prospektima. Ali kako je onima koji vjeruju u to što ta umjetnička djela predstavljaju? Kako se osjeća netko koji potpuno živi u svojoj kršćanskoj vjeri? Ne događa li se katkad u današnjoj Europi, u našoj Hrvatskoj da je stranac?
Kako dolazi do toga? Kako je došlo tada u Nazaretu do masovnog neprihvaćanja Isusa? Vjerujem da se tu pokazuje moć predrasuda. Vjeruje se da se to već prije znalo. Misli se, da se unaprijed može prosuditi. Nije dopušteno iznenađenje. Za sve ima gotov okvir u koji se može drugoga ugurati. Ljudi u Nazaretu mislili su, da Isusa već dobro poznaju, da su o njemu, njegovoj majci i njegovoj rodbini već odavno mogli stvoriti svoj sud.
Dojma sam da je i s kršćanstvom kod nas tako. Nagomilale su se predrasude! Predrasude osljepljuju za novo! U našoj ljudskoj povijesti ima različitih pokušaja da se umanji Isusovo čovještvo. Mnogima nije moglo ući u glavu da je Isus morao učiti i biti razočaran, da je morao spavati, jesti i piti, da je mogao imati strah i ne osjećati blizinu Očevu. S nama ide i moguća ljutnja zbog vrlo ljudske Crkve i ne uvijek dojmljivih zajednica. Znakovi kruha i vina koji se nalaze posvuda na stolovima ljudi, mnogima su prejednostavni, da bi u tome spoznali tajnu vjere, da bi nam u tome trebala biti dana ljubav našega Boga, da to bude novi savez u kojem trebamo naći mir s njime i međusobno. Zašto Bog izabire taj govor za nas: da On šalje svoga Sina u čovjeku Isusu, jednome od nas? Zašto Isus izabire tako jednostavan govor ljudske gozbe s kruhom i vinom, da bi u tome bi s nama i u nama živio? To je – kao kod Isusovih čuda – govor ljubavi, koji ne želi nadjačati, pobijediti, nego prosi odgovor naše vjere. Naš Bog ne želi nas učiniti malenima svojom veličinom, nego nas želi privući svojom ljubavlju. To je njegov dar, ako se ne ljutimo na to, nego zahvaljujući i klanjajući se u tome nalazimo našu radost.
S radošću tvrdim, da se sve više ljudi dade iznenaditi kršćanskom vjerom. Oni otkrivaju Isusa, i gledaju njega i Crkvu novim očima. Kršćanstvo koje je postalo strano – postaje novost doživljaja!
Budimo zahvalni da nas Bog vodi dobrim putem, i ne osuđujmo druge, nego ih prihvatimo srcem, kad molimo i svetu misu slavimo.
Naša vjera i naša ljubav donijet će bogat rod za vječni život; tada će se dogoditi stvarno čudo milosti, oni su veći nego to što se predstavlja zemaljski čudesno.
