Na velikom brodu, na pučini, nalazio se i neki dječak. Iznenada nastade oluja, jača od broda, tako da je izgledalo da brod skakuće po valovima. Putnici i sav svijet što se nalazio unutra u plaču je; tko u jednom, tko u drugom kutu...
 

Samo je dječak bio miran i polako, bez uzrujavanja, jeo svoj sendvič. Pomalo se držao za držače i promatrao druge.
Dolazi do njega jedan od putnika i uzviknu: "... Što to ti činiš? Nastavljaš jesti? Zar imaš hrabrosti tako malen? Zar se ne bojiš?"  "Ne", odgovori dječak. "Ja nemam nikakva straha. Kapetan broda je moj otac i ja sam potpuno siguran u njega."

Jesmo li mi u nevolji sigurni u Kormilara našega života...?