MINISTRANTI

PONOSAN SAM ŠTO SAM MINISTRANT - Mi ministranti svećenikovi smo pomoćnici za vrijeme mise i euharistijskog slavlja. Svake nedjelje prije početka mise mi ministranti se okupljamo u sakristiji. Tu nas čekaju već pripravljene bijele haljine s povezima u raznim liturgijskim bojama koje stavljamo oko vrata. Svake nedjelje svećenik nas savjetuje koju boju poveza stavimo na obučenu bijelu albu, ruho svakog ministranta. Istovremeno se i sam svećenik priprema za početak misnog slavlja. Kada smo obučeni misa može započeti. Jedan od nas ministranta pozvoni na veliko zvono, koje se nalazi na ulazu iz sakristije u svetište naše crkve, te time svim prisutnima daje znak za početak misnoga slavlja. Ostale naše aktivnosti za vrijeme mise su: posluživanje svećenika, zvonjenje na malo zvono za vrijeme najsvečanijeg dijela misnog slavlja pretvorbe, zatim prilikom pričesti te skupljanje milodara. Subotom na župnom uredu imamo svoje redovite susrete na kojima puno pričamo i učimo o Isusu, njegovim djelima i porukama koje je slao nama kršćanima.Isto se dogovaramo o našim postupcima u crkvi i ponašanju za vrijeme misnoga slavlja jer mi kao ministranti koji smo na poseban način pozvani na ovu odgovornu službu moramo i trebamo biti primjer drugima u dobrom ponašanju i vladanju. Nadam se da je naš župnik Marijan zadovoljan našim radom i doprinosom na svetoj misi. Borna Bakran


MINISTRANT - Kad god sam dolazila na misu, gledala sam ministrante oko oltara te sam i ja poželjela da budem ministrant. Deset minuta prije mise sastajemo se u sakristiji. Dogovorimo se tko će što raditi na misi i oblačimo na sebe ministrantsko ruho. Svi stanemo u kolonu i onaj koji je na čelu zazvoni dva puta što označuje početak mise. Tada mi ministranti zajedno sa svećenikom krenemo pred oltar ispred kojeg napravimo polukrug, zatim kleknemo i prekrižimo se pa sjednemo na stolice koje su postavljene u svetištu. U određeno vrijeme oni koji su zaduženi za posluživanje dodaju svećeniku hostije, kalež vino i vodu. Za vrijeme pretvorbe jedan ministrant zvoni na malo zvonce te još jednom neposredno prije početka pričešćivanja vjernika na misi. Svi molimo i pjevamo na misi. Kada je misa gotova, svi mi ministranti zajedno sa svećenikom pokleknemo i idemo u sakristiju gdje izgovaramo uz naklon poklik Bogu hvala. Nakon toga odemo se presvući, složimo uredno svoje haljine i odlazimo svojim kućama do našeg ponovnog druženja. Andrijana Hršak

BITI MINISTRANT - Ja sam Marija i ministrant sam u našoj župi. U nedjelju na svetoj misi ministriram sa svojim prijateljima. Kada dođemo u 10.15, u sakristiji se presvučemo u lijepe bijele haljine. Zatim sjednemo na stolice i slušamo vjeronauk. Prije svete mise dogovorimo se tko će što raditi. Kad započne misa, netko mora pozvoniti na veliko zvono i misa počinje. Na misi molimo i slušamo te pomažemo župniku Marijanu. Kada je misa gotova, skinemo haljine, pozdravimo se i otiđemo svojim kućama. Marija Hanžić

KAKO SAM JA POSTALA MINISTRANT - Još kao malu djevojčicu, mama me je svake nedjelje vodila na svetu misu. Tada mi i nije bilo sasvim jasno zašto se to ide. Znala sam samo da će mi mama taj dan sigurno obući lijepu haljinicu, počešljati kosu i krenut ćemo u crkvicu. Tamo sam radoznalo promatrala ljude oko sebe, trčkarala uokolo i ispitivala mamu kada ćemo doma. U to vrijeme znala sam moliti Oče naš i Anđele čuvaru. I tako malo po malo, mama mi je objašnjavala kuda i zašto to idemo nedjeljom. Inače, bila sam veoma živo i nestašno dijete, ali u crkvici sam bila posebno mirna i dobra. Svaki put sam znala kod kuće nešto novo ispričati. Naš župnik posebno mi se sviđao. Ponekad sam i oponašala njegove riječi i kretnje. Onda sam ja «konačno» postala šestogodišnjakinja. Jednog dana bila je misa za mog pokojnog djeda, ja sam stajala sama u prvom redu, kad me odjednom župnik pozvao da dođem do oltara i stanem uz njega. O kako sam tada bila ponosna i veselo mahala mami i baki. Već iduće nedjelje bila sam «pravi» ministrant, u bijeloj haljinici koja je bila prilično prevelika, ali to nije bilo uopće važno. Osjećala sam se velikom i važnom. Rekli su mi da ću ja pozvoniti za početak mise. Pomislila sam: baš sam dobra kad već imam «zadatak». Mama me subotom vodila na ministrantske sastanke. Tada ih je obično vodio kapelan Tomislav. Iako su svi bili veći i stariji od mene, nije mi bilo važno. Jedne nedjelje, kapelan Tomislav rekao mi je da ću pjevati «Mir bio s tobom brate moj», a on je svirao gitaru. Opet sam bila ponosna jer nisu pjevali samo veliki već i ja mala. Kada sam se koji put našla sama za oltarom uz župnika, dobro sam pratila upute koje mi je iz sakristije davao Darko, kada i što moram raditi. Posebno mi je ostalo u lijepom sjećanju kad je župnik nas ministrante poveo na izlet u Marija Bistricu. Tamo smo prisustvovali svetoj misi, bili na križnom putu, te posjetili samostan sestara Karmelićanki, gdje smo puno toga saznali o njihovom načinu života. Eto, danas idem u 5. razred, još uvijek sam ministrant, a posebno me raduje što sam već par puta imala čast pročitati molitvu vjernika. Sada sam radostan i ponosan sudionik bogoslužja. Veseli me kad netko novi želi postati ministrant. Želim mu pomoći, pokazati kako i što treba raditi da bi bio dobar ministrant. Voljela bi da u našoj župi saživi «zbor ministranata». Prekrasna je slika kada je za oltarom, uz svećenika puno dragih dječjih lica, a biti u posebnoj blizini Božjoj, nije samo posebna čast, nego je to i odgovornost. Lorena Martinić

VIŠE O SVEMU NA : www.ministrant.net