Mlađi brat napušta očev dom. Uskoro osjeti glad, jad i samoću. Mogao je samo uzeti rogače svinjama i najesti se. No njega više nego glad muči samoća. Treba prijatelja, oca, brata. Tu u samoći i napuštenosti spoznaje svu ludost svoga postupka i tek nakon spoznaje dolazi pokajanje, zatim odluka i konačno povratak.

Stariji brat. Nije zadovoljan sa svojim načinom života ali ne poduzima ništa da bi to promijenio. Osudio je, zlurado, postupak mlađeg brata i očekuje potajno očevu pohvalu i nagradu za svoju vjernost. On nije uz oca iz ljubavi prema njemu nego iz ljubavi prema sebi. Povratak mlađeg brata i očev postupak i očev blagi postupak prema njemu, dovodi ga do ljubomore koja rađa mržnjom prema bratu.

Otac. Kako ta riječ zvuči sigurno i toplo. Otac jednako ljubi oba sina. Odlaskom mlađega ljubav ne prestaje nego se pojačava nadom u povratak. Zato ga je i opazio već izdaleka. Stariji sin se zbog toga osjeća zakinutim i prevarenim. No da li je u pravu ? Može li očeva ljubav biti manja prema starijem sinu ? Kod Oca nebeskog ne može!

Jedino sinovi mogu tu ljubav promatrati iz krivog aspekta i krivo je tumačiti. Kako je to radosna poruka! Otac nas sve neizmjerno ljubi, bez obzira na naša lutanja, padove, odlaske …. i neprestano čeka naš povratak u kuću Očevu.

A mi ? Koliko se istinski želimo vratiti ? Koliko smo istinski spremni prihvatiti onoga koji se vraća ???