PASTIR I OVCE

Jedan je gospodar imao mnogo ovaca. Budući da ih je jako volio brinuo se da uvijek nađe dobrog pastira koji će voditi brigu o ovcama, pronalaziti pašu i vodu, čuvati ih od zime i raznih oluja te posebno od grabežljivih zvijeri. No svaki pastir ubrzo počinje ovce gledati kao robu za zaradu i bogaćenje. Gospodara je to jako boljelo i žalostilo ali i dalje se ponavljala ista priča. Sve je to promatrao gospodarev sin i on se sažali nad očevom mukom i nevoljom ovaca. Pristupi ocu i zamoli ga da on bude pastir. Oca je ta molba vrlo iznenadila, jer on je za svoga sina predvidio sasvim drugu ulogu – da bude njegov nasljednik, no poštujući njegovu slobodu izbora dade mu nekoliko praktičnih savjeta i posla ga među ovce.

Sin je želio ovce dobro upoznati i zato ih je počeo marljivo proučavati. Malo pomalo preuzeo je njihove navike, njihovo ponašanje, govor, odijevanje, prehranu. Postao je jedan od njih. No ono što ga je razlikovalo od ovaca bila je njegova ljubav prema njima. Ovce bi se posvađale, potukle, pakostile jedne drugima, otimale hranu, zagađivale izvore, odavale svojim blejanjem sklonište vukovima ali Sin - ovca uvijek je stao među njih da ih pomiri, uvijek je pronalazio dobre pašnjake i izvore, tješio, smirivao, povijao rane.

Konačno u odlučujućem napadu vukova da zaštiti ovce, sam je dragovoljno pošao u smrt samo da ovce život imaju, u izobilju da ga imaju. Zbog njegove ljubavi do predanja smrti gospodar Otac ga je uskrisio i predao mu sve svoje imanje u trajno vlasništvo. Uz to darovao mu je ime, ime nad svakim imenom da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.