16.01.2011. DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
 
„ EVO JAGANJCA BOŽJEGA …. “
 

U židovskom, nomadskom, narodu janje je bilo veoma važno. Bilo je znak napretka, bogatstva, novog života. Zato u svim žrtvama koje prinose Bogu gotovo u pravilu prinose janje. Prisjetimo se noći Izlaska iz egipatskog ropstva kada je svaka obitelj zaklala janje i njegovom krvlju obilježila vrata i prozore svojih nastambi kako bi izbjegli zatornoj smrti. Nadalje prema Levitskom zakonu na Dan pomirenja svećenik bi žrtvovao jednog jarca kao naknadnicu za grijeh naroda a na drugog bi povješali ispisane svoje grijehe i grijeh naroda i potjerali ga u pustinju u prostor bez života, da bi tako s njim nestali i svi grijesi.

Ivan na rijeci Jordanu predstavlja Isusa kao Jaganjca Božjeg. Tim nazivom želi svima reći da dolazi Onaj koji će na sebe uzeti kolektivnu krivnju čitavog čovječanstva. Zašto je Ivan prepoznao Isusa kao Jaganjca a farizeji nisu? Ivan gleda srcem i očima vjere a farizeji puni osobnih grijeha gledaju samo očima tijela. Prisjetimo se kako je kasnije Isus ozdravio slijepca od rođenja za kojega su farizeji tvrdili da je slijep zbog grijeha a Isus jasno naglašava da su oni puni grijeha pa ni kod zdravih očiju ne mogu ništa vidjeti. Koliki danas imaju zdrave tjelesne oči ali su slijepi u duši jer ne prepoznaju Jaganjca. Isus na sebe preuzima grijeh čovječanstva da ga ponese na križ, smrt, bespuće pustinje i tako oslobodi svakoga čovjeka da može jasno gledati očima duše.

Svećenik prije pričesti podiže prelomljeni kruh, slomljenu hostiju uz riječi: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu! Narod odgovara: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci RIJEČ i ozdravit će duša moja!Uz Ivana su stajali mnogi a samo je on prepoznao Jaganjca. U crkvi stoje mnogi, gledaju, (ili čak ne gledaju jer se skrivaju po zakutcima crkve) a koliko ih u tom slomljenom kruhu prepoznaje Krista slomljenog na križu pod teretom naših osobnih grijeha i grijeha čovječanstva? Možemo zuriti u hostiju tjelesnim očima, možemo je držati na ruci ili jeziku a da se ništa ne dogodi ako su oči duše zamračene grijehom. Naprotiv ako prepoznamo Isusa onda kličemo od radosti što smo ga prepoznali i što je on prepoznao nas kao svoje. Jer, kaže Isus, vi ste prijatelji moji jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega. A kako tužno zvuči ona rečenica Ivana apostola i evanđeliste:“ K svojima dođe i njegovi ga ne primiše “.