Kad bi ljudi pisali blaženstva, drugačije bi ih sastavili. Inače ih već i sastavljaju: Blago bogatima, lijepima, zdravima, snažnima, onima koji rade što hoće (ili ne rade ništa); blago onima koji malo rade, a imaju masne dohotke; blago bezobzirnicima i drskima koji se sve usude; blago onima koji su tako ubili svoju savjest, da se ne stide počiniti bilo kakvo zlo ili prljavštinu. Da bi takva blaženstva nekolicine donijela većini prokletstvo, nije teško zamisliti. Već smo to osjetili i sve više osjećamo.

Isus sa svojim blaženstvima postavlja protutežu ljudskoj sebičnosti. Usmjerava nas od nas samih prema bližnjemu; od tjelesnih dobara k duhovnim; od vrednota koje nam se ovdje sviđaju, k onima koje nas čekaju u nebeskom Kraljevstvu. Ne zapovijeda ih, ali im ne postavlja granice. Tko može razumjeti, neka razumije, koliko može.

Prema tome, Isusova blaženstva nisu nešto, što bi jednom došlo samo po sebi, preko noći. To su zadaci koje treba već ovdje na zemlji ostvarivati. Kraljevstvo nebesko ne smijemo očekivati tek u nebu. Već ovdje moramo otklanjati siromaštvo, sprečavati nasilje i nepravde, usvajati mir i širiti milosrđe. Za čistoću srca moramo se već ovdje truditi barem koliko za čistoću tijela i stana.

Taj „već ovdje“ doseći će konačno ostvarenje tek u nebu. Tek tamo bit ćemo zaista blaženi, odzvonit će svim progoniteljima i krvnicima, tek tamo bit će zavezana usta svim lažljivcima i klevetnicima. Naše će srce biti tako dugo nemirno, dok se konačno ne smiri u Bogu. Blago siromašnima ostvarit će se tek tada, kada Bog postane naše jedino, ali i savršeno bogatstvo.

Isusova blaženstva nisu za mlake, hladne, neraspoložene kršćane. Ona su za hrabre, odvažne i odlučne, a prije svega za one, koji mu istinski vjeruju.
 

KUDA ĆU DANAS SVRSTATI SEBE?