Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga krsti. Tu na rijeci Jordan događa se ponovni susret Proroka i Proricanog kao u Gorju u gradu Judinu u susretu Marije i Elizabete. Prvi susret bio je preko majki a drugi je u osobnom kontaktu. Jordan je susret Glasa koji viče u pustinji i Riječi koja je postala tijelom. Ivan, Glas, odvraća Riječ ali Isus želi ispuniti svu pravednost. Po toj novoj pravednosti Isus često kasnije ne robuje zakonima nego u zakone pravednosti unosi novu zapovijed. Zapovijed ljubavi. Zakon bez ljubavi je mrtvo slovo na papiru i koristi samo onima koji ga donose a ne onima zbog kojih bi trebao biti. Zato njegova zapovijed ljubavi već prije nego ju je javno izrekao on sam počinje primjenjivati u praksi. Ljubav i Zakon nisu suprotstavljeni nego se dopunjuju. “Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadem kao otkupninu za mnoge“. Isusu krštenje nije potrebno jer je bez grijeha ali svojim ulaskom u vode Jordana on posvećuje sve vode svijeta za naše krštenje i naše opravdane po vjeri. Isus Ivanovo krštenje doživljava veoma ozbiljno premda ono ne čisti od grijeha i ne posvećuje čovjeka nego je samo vanjski znak, želja, težnja za onim koji će dopuniti Zakon i Proroke te krstiti Vodom i Duhom Svetim. Mi, sljedbenici Isusa Krista, primili smo upravo to krštenje koje nas treba učiniti Novim stvorenjem. Jer umrijeste grijehu, vaš je život skriven s Kristom u Bogu. Živjeti krštenje traži od svakog krštenika neprestano zauzimanje za novu pravednost, pravednost u ljubavi i prihvaćanju svakog čovjeka. Zašto danas ima tako mnogo krštenih a tako malo kršćana? Zato jer se u većini slučajeva krštenje doživljava kao dio vjerskog folklora i tradicije a ne kao stvarno i osobno uključenje u život s Kristom i po Kristu.Često je krštenje djeteta samo formalni čin koji je povod susretu rodbine, vanjskoj proslavi, paradi kiča. Većina sakramenata prima se samo zato da se na izvana ispuni zakon a vjera u preobrazbu čovjeka na Božju sliku potpuno je odsutna. O ljubavi da i ne govorimo. Isusova Crkva ne treba „folkloraše“ nego žive i aktivne sljedbenike i navjestitelje Boga među ljudima.