GREŠNIKOVA VJERA I PRAVEDNIKOVA NEVJERA
Isus priča izmišljenu priču koja nikako nije izmišljotina nego ima jasnu i razumljivu poruku i pouku. Dva tipa ljudi – carinik i farizej!
Carinik – čovjek omrznut među židovima, u službi stranaca osvajača, ubire porez od domaćih za tuđinca, često i više nego što je propisano. Prodana duša!
Farizej – čovjek koji poznaje i izvršava Mojsijev zakon sve u tančine. O sebi ima visoko mišljenje a to traži i od drugih. Nema mu se što prigovoriti.Uzoran vjernik. Tako i nastupa u hramu, samouvjereno, s osudom onih koji nisu tako dobri kao on. Samoobmana pobožnih ljudi zna biti iznimno tvrda i neprobojna. Uvjerenje o vlastitoj pravednosti može biti najveća prepreka za odnos s Bogom.
Jedan i drugi mole u hramu. Carinik se sagiba pred Božjom veličinom i svetošću ali i pod teretom svoje grešnosti. Farizej uspravan, ohol, zbog svoje pravednosti, ne osjeća potrebu poniznosti nego, naprotiv, udivljenje od Boga za svoju ispravnost. Isus u priči ističe dvije mogućnosti gledanja sebe i svijeta. Odozgor i odozdol, s visine i nizine, oholosti i poniznosti. Gledanje odozgor može čovjeka uzdići iznad drugih što mu onemogućava da vidi sebe jer zapaža samo tuđe mane i pogreške. Ne vidi svoje mane i ne vidi tuđe dobro.
Gledanje odozdol čovjeku omogućuje da vidi najprije Božju dobrotu i milosrđe i svoju nedostojnost.Tuđe mane ne vidi jer ima dosta problema sa svojim manama. Za Isusa ova zadnja perspektiva ima prednost. I još naglašava da dolazak u hram, crkvu nije vršenje vjerskih dužnosti nego opravdanje. U crkvu se odlazi na slušanje Božje Riječi i sudjelovanje u Euharistiji da bi se vratili ojačani, ohrabreni, nahranjeni i – opravdani – od svojih nevolja, slabosti i grijeha u svoju svakodnevicu.