„Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem“. (Lk. 2. 22-23)
Braćo i sestre u Kristu prikazanom u Hramu!
Današnja svetkovina obilježena je svijetlom. Blagoslov i paljenje svijeća za vjernika ima posebno duboko značenje. Naše istinsko svijetlo je sam Isus Krist koji obasjava tamu našeg srca i naše krhkosti. On nam pokazuje put kojim trebamo poći da bi naš život dobio smisao. Taj put je Evanđelje. Kako bi siromašno bilo čovječanstvo, kada ne bi imalo svjetlo Evanđelja. Ta knjiga je najsnažnije svijetlo u tami našega zemaljskog putovanja. Veli nam da nismo izgubljena bića u svemirskim prostranstvima. Onaj koji nas je pozvao u život osvijetlio je naš put i svatko ga može vidjeti samo ako želi. To je put darivanja i žrtve. Jedno i drugo podrazumijeva Ljubav. Darovati može samo onaj koji ljubi. Sebičnjak ne daruje nego što ima zadržava za sebe a još bi i tuđe volio prisvojiti.
Marija daruje najdragocjenije – Sina. Sin daruje najviše – sebe. Čitav naš život je darivanje. Toliko smo prijatelji,obitelj, župa ili zajednica koliko smo spremni darivati. Darivanje često traži od nas žrtvu. Marija daruje a starac Šimun joj proriče mač boli. Isus se daruje a vojnik mu kopljem probada srce. Svako darivanje ima svoj mač. Nema pravog prijateljstva a da nikada nije bilo ranjeno. Nema muža koji nikada nije ranio svoju ženu ili ona njega. Koje dijete nije nikada ranilo srce majke ili oca? Koja majka nije svome djetetu uskratila najveću želju? Koji svećenik nije nikada razočarao svoje vjernike ili oni njega? Mogli bismo nabrajati u nedogled. Mač je u našem darivanju tako potreban kao zemlja zrnu. Ako zrno ne padne u zemlju i u njoj ne istrune ne može donijeti roda. Ako naša ljubav nije iskušana žrtvom i ranjavanjem ne može istinski ljubiti.