Šesta vazmena nedjelja (C)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „ Ako me tko  ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.  Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ‘Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije nego li se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.“ Riječ Gospodnja.

KOMENTAR:   OTIĆI I BITI TU

Isus priprema učenike na svoj skori odlazak.  Kad odlazi neka voljena osoba osjećamo tugu, gubitak, samoću. A ako smo uz tu osobu bili duboko vezani onda osjećamo i strah pred budućnošću bez nje. Sve su to osjetili apostoli pred Isusovo Uzašašće u nebo i zato ih Isus poučava i priprema za taj rastanak.  Uvjet da nestane straha i samoće je vjerovati Isusu, imati potpuno povjerenje u njega, i čuvati njegovu riječ, koja nije njegova nego Očeva.  Vjerovati nečijoj riječi podrazumijeva ljubav prema toj osobi. Ne može se vjerovati nekome koga ne ljubimo. Zato je temeljna zadaća Isusovih učenika u početku i danas iskrena ljubav prema njemu i čuvanje njegovih riječi, jer one su životvorne.  Da bi to mogli ostvariti, on obećava Branitelja, Duha Svetoga, kojega će Otac poslati u njegovo ime onima koji ga ljube i koji su otvoreni njegovoj riječi. To je Isusov i Očev dar, obećan kao dar neizmjerne ljubavi prema onima koji ih ljube.

Duh Branitelj čuvat će vjerodostojnost Isusovih riječi u Crkvi da se njegov put ne pretvori u laž i obmanu nego da trajno ostane put koji vodi u život vječni. Zato kršćani koji istinski vjeruju Isusu nemaju strah pred rastankom, pred smrću, nego je očekuju kao radost prijelaza iz prolaznosti u vječnost, iz doline suza u zagrljaj Očev.  A Isus je otišao pred nama da nam pripravi mjesto da i mi budemo gdje je on. Po Duhu Svetom Isus uskrsli trajno je prisutan u našem svijetu i u nama ako njegovu riječ čuvamo i vršimo je.

U današnjoj Crkvi vlada veoma velika aktivnost. Postoji u njoj marljivost koja ljude u njoj troši do krajnjih granica njihove snage, a često i preko toga. Ali jedva da postoji ono tiho zadržavanje nad Božjom riječju, u kojemu se naše htijenje i djelovanje oslobađa grčeva da bi tako postalo slobodno i plodno. Jamačno, Gospodinu su potrebne naša marljivost i naša predanost. Ali nama je potrebna njegova prisutnost. Moramo se iznova naučiti hrabrosti nedjelovanja i poniznosti u iščekivanju Riječi. Jer često bismo više postigli jednim satom tiha osluškivanja Božje riječi, nego svim kongresima, sastancima i raspravama.

Ponekad nastaje dojam da se iza pretjerane grozničavosti naših aktivnosti krije nepovjerenje u snagu Božjega Duha, a iza umnažanja naših djela iznemoglost naše vjere, jer se u konačnici uzdamo još samo u ono što sami činimo i ostvarujemo. Ali mi uopće ne djelujemo samo po onome što činimo, nego jednako tako i po onome što jesmo, ako smo slobodni i zreli i ostvarujemo se uranjajući temelje svoga bića u plodnu Božju tišinu. (J. Ratzinger, Dođi, Duše Presveti,19)