Pod pojmom Vazmenog trodnevlja kršćanska teologija shvaća tri dana unutar liturgijske godine – od Velikog četvrtka uvečer pa do samog vazmenog bdjenja na subotu uvečer. Kroz ova specifična tri dana Crkva slavi Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Sam Krist navijestio je ovo “Razvalite ovaj hram, u tri dana opet ću ga podići.” (Iv 2,19).

Sveto Trodnevlje je vrhunac Isusove ljubavi prema čovjeku. Na osobit način iznenađuje nas njegova ljubav kada otkrivamo do koje mjere je bezuvjetna ta ljubav Kristove suživljenosti s čovjekom. Isus je za nas prvi darovao svoj život. To je Njegovo neprekidno saginjanje nad nas kako bi nas nahranio Kruhom svoga Tijela i svoje Riječi, da nam bude potpora i snaga u trpljenju i nada vječnog uskrsnuća.

Stoga bismo mogli reći da su ŽIVOT, KRIŽ i KRUH tri velike riječi, u kojima je sažeto sve što je Krist Gospodin učinio i podnio za naše spasenje. Život milosti zaslužio nam je na Križu i daje nam ga kod Euharistijskog stola. Naš životni put obasjan je svjetlom križa, Njegova smrt bijaše cijena našega života.

“To djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave, u kojemu su predigrom bila čudesna Božja djela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin, naročito vazmenim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća. Tako je ‘svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život’. Doista, iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve” (SC 5).

VELIKI ČETVRTAK

Sveti četvrtak zadugo nije pripadao najužoj jezgri vazmenog slavlja. Kasnije se i on pridružio svetomu trodnevlju i imao veliku ulogu u vazmenome blagdanskom krugu. Tijekom povijesti Veliki se četvrtak u Svetome tjednu raznoliko vezivao. Najstariji je i gotovo službeni naziv bio Večera Gospodnja. Već naziv upozorava da se toga četvrtka slavi Kristova oproštajna gozba i ustanova euharistijskog otajstva. Uz euharistiju također je vezan iznimno lijepi naziv za ovaj četvrtak rođendan kaleža i rođendan sakramenta. Četvrtak se pred Uskrs nazivao traditio zbog Judine izdaje, ali i zato što se tada Gospodin za nas predao i jer je toga dana svoju muku i smrt na neki način predao euharistijskome kruhu i vinu da se po njima za vjernike trajno sačuva.

Euharistija je postala nova pashalna gozba, koju mi kršćani slavimo uvijek kad god se sastajemo na euharistijsko slavlje. U euharistijskoj gozbi pashalno janje koje se žrtvuje jest Isus Krist: On je iz ljubavi i vjernosti prema Bogu i ljudima prihvatio muku i smrt da nas oslobodi od ropstva grijeha, zla i smrti. Jednom zauvijek Isus je prinio svoju žrtvu Ocu nebeskom. Budući da je njegova spasiteljska odluka univerzalna, kao Veliki svećenik Novoga saveza, Isus čini njenim dionicima ljude svih vremena svaki put kad se god skupe na liturgijsko slavlje.

U Euharistiji se događa razmjena naših i Božjih darova, a s njima i naše spasenje. U širem smislu, u tom daru uključen je cjeloviti Isusov život, ali se u najposebnijem smislu to odnosi na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Sve se u euharistijskom slavlju čita kroz taj utemeljiteljski događaj Isusa Krista. Crkva se po vjeri, snagom Duha Svetoga, uključuje u taj spasiteljski Isusov događaj. Slaviti Euharistiju znači djelom spomena uključiti se u Isusovu večeru, u Njegovu muku i smrt, u Njegovo slavno uskrsnuće. Što euharistija za nas znači i što je Isus za nas učinio one noći ostavljajući nam sebe u ovoj uzvišenoj gozbi, zorno nam izlažu sljedeće navedene rečenice: “Isus se ne prestavlja samo kao onaj koji predsjeda ovoj bratskoj mesijanskoj zajednici, sada i uvijek kada se uvijek kada se ona slavi. Isus se sam daje kao hrana svima i svakom pojedincu; pod likom kruha daje svoje tijelo, pod likom vina daje svoju krv, daje sama sebe. Bratska zajednica označava zajedništvo ljubavi i zajedništvo u dobrima. Sve je to u euharistijskom slavlju sam Isus Krist. To je osobno zajedništvo s Kristom. On je sam veza koja udove zajednice međusobno povezuje.”

Četiri bogoslužja Velikog četvrtka kroz povijest

Veliki je četvrtak u povijesti najprije bio korizmeni dan bez euharistijske službe, dakle liturgijski dan. Tek se koncem 4. st. u njegovim pretpodnevnim satima pojavljuje obred odrješenja pokornika. Nešto kasnije toga se dana posvećivalo i katekumensko ulje i krizma za krsnu službu Vazmenog bdjenja. Na ovaj su se dan tijekom povijesti slavila tri različita obreda: pomirenje pokornika, posveta ulja i misa večere Gospodnje. U 4. st. u Rimu uopće nije bilo mise Večere Gospodnje, nego se slavilo pomirenje pokornika. U ono vrijeme sakramenat pokore mogao se podijeliti samo jedanput u životu. Ispovijed grijeha je bila tajna, ali je pokora za te grijehe bila često javna i znala je potrajati više godina. Takvi su pokornici u Rimu na Veliki četvrtak bili svečano pomireni. Gelazijev sakramentar bilježi za Veliki četvrtak tri mise: prvu za pomirenje pokornika, drugu za posvećenje ulja i treću za spomen ustanovljenju presvete euharistije i Judine izdaje. Budući da je Veliki četvrtak spomen onog dana koji je prethodio Spasiteljevoj muci i smrti obavljali su se sljedeći obredi:

Obred pomirenja pokornika – ovdje se određuje da se iza pomirenja pokornika, zvoni u sva zvona kako je to običaj u svečane dane, a od tada zvona šute do Velike subote.

Posveta katekumenskog i bolesničkog ulja i sv. krizme – misa posvete ulja ima vedri značaj, boja je bijela i križ je na žrtveniku pokriven koprenom bijele boje.

Otkrivanje žrtvenika – Na žrtveniku ostaje samo križ i svijećnjaci s ugašenim svijećama. Skine se bijeli veo s križa i stavi ljubičasti.

Pranje nogu – spada među najstarije obrede, koji su se vršili na Veliki četvrtak, jer su apostoli i njihovi učenici nastojali da nasljeduju sve ono što im je Spasitelj na posljednjoj večeri naredio.

Već u 7. st. u Rimu susrećemo drugu praksu. Na rimskim župama svećenici bi ujutro slavili misu završetka korizmenoga posta, a navečer misu Večere Gospodnje. Papa bi ujutro slavio pomirenje pokornika, a u podne misu Večere Gospodnje, na kojoj bi ujedno i posvetio ulja. Na toj misi nije bilo bogoslužja riječi, nego bi se odmah započimalo prinošenjem darova. Toga je dana papa prao noge svojim ukućanima, a isto su to činili i svećenici na župama. Između 13. i 15. st. uvodi se nešto novo u bogoslužje Velikog četvrtak. U staroj rimskoj liturgiji običavalo se u jednom kovčežiću spremiti ostatke posvećenog Kruha i pohraniti jednostavno u sakristiju nakon mise Velikog četvrtka. Na početku sljedeće mise taj bi se kovčežić donio pred papu koji bi mu se kratko poklonio i onda započeo bogoslužje. Nakon 13. st. kada je sve više rasla euharistijska pobožnost, a bogoslužje Velikog četvrtka uzelo i neke znakove žalosti (isključivanje zvona i orgulja), ovaj provizorni tabernakul (euharistija se nije više nosila u sakristiju nego na posebno mjesto u crkvi) postao je za vjernike “Isusov grob”, iako se – liturgijski gledano – još nije moglo govoriti o smrti Kristovoj.

Današnja slavlja Velikog četvrtka

a) Misa posvete ulja

“Na Veliki četvrtak ujutro biskup koncelebrira misu zajedno sa svojim prezbiterijem te u toj misi blagoslivlje ulja i posvećuje krizmu”.

Ova misa u kojoj se posvećuju sveta Ulja neka očituje zajedništvo prezbitera s njihovim biskupom. Ukoliko je moguće, neka u njoj svi prezbiteri sudjeluju i pričeste se, pa i pod objema prilikama. A da se označi jedinstvo biskupijskog prezbiterija neka prezbiteri budu iz različitih krajeva. Težinu ovim riječima daje i Rimski pontifikal kada naglašava tko je biskup, koja je njegova uloga i kakav značaj ima njegovo slavljenje Euharistije sa svećenicima: “Biskup se ima smatrati velikim svećenikom svoga stada. Iz njega u neku ruku ističe i o njemu ovisi život u Kristu njegovih vjernika. Misu posvete ulja što je sam s prezbiterima iz različitih krajeva svoje biskupije koncelebrira i unutar koje posvećuje svetu krizmu te blagoslivlje ostala ulja, treba smatrati jedino poglavitih očitovanja punine biskupova svećeništva i znak tijesne povezanosti prezbitera s njime.”

Misa posvete ulja ima ove dijelove:

Uvodni obredi – ulazna antifona, Slava i zborna molitva.

Služba riječi – (Iz 61,1-3a.6.8b-9; Otk 1,5-8; LK 4,16-21) i homilija.

Obnova svećeničkih obećanja. Nakon homilije biskup počne razgovor sa svećenicima prigodnim riječima. Prvo im podsviješćuje što danas slave, a potom im postavlja pitanja na što oni odgovaraju sa hoću. “Ne govori se Vjerujem. Izostavlja se sveopća molitva”.

Euharistijska služba   Jutarnja liturgija Velikog četvrtka prikazuje otajstvo Crkve, otajstvenu vezu biskupa sa svim članovima njegove dijecezanske obitelji. Uljem što se tada blagosivlje, biskup posvećuje svećenike, a svećenici svaki dan za puk prinose svetu žrtvu; mazanjem uljem tom puku pridružuju nove krštenike, pokajane grešnike odrješuju od grijeha, a bolesnicima olakšavaju patnje. U misi posvete ulja bolesničko ulje posvećuje se riječima koje se umeću u euharistijsku molitvu, a katekumensko i krizmano ulje poslije pričesne molitve; sve tri posvete mogu se obaviti i zajedno, poslije Molitve vjernika. Ulje se donosi pred biskupa na početku ophoda s darovima. Bolesničko i katekumensko ulje blagoslivljaju se vlastitom molitvom. Krizmu biskup najprije miješa; poslije pozivne molitve dahne nad pomašću i zatim pjeva posvetno predslovlje, pri čemu na riječi blagoslova svi prisutni koncelebranti ispruže obje ruke prema krizmi. Važno je napomenuti da u RP-u stoji u naslovu obreda blagoslov bolesničkog i katekumenskog ulja, dok za krizmu stoji posvećenje krizme. Posebna važnost ulja krizme ističe se i po tome što ga bez iznimke može posvetiti samo biskup i nitko i nikada drugi, a dok za ova druga dva ulja mogu postojati okolnosti kad to može obaviti i drugi svećenik, a ne samo biskup.

b) Misa Večere Gospodnje

Misa večere Gospodnje usmjerena je na svečanost Posljednje Isusove večere. Zato je večer Velikog četvrtka već sastavni dio triju narednih svetih dana. Na Posljednjoj večeri Isus je na sakramentalan način unaprijed izvršio predanje svoje žrtvene smrti i jer je stradanjem na Maslinskoj gori u pravom smislu započeo svoju muku. Ovom se misom na otajstven način slavi i obnavlja ustanovljenje Euharistije ili spomena Gospodinove Pashe po kojoj se među nama novozavjetna žrtva trajno ponazočuje pod sakramentalnim znakovima; tako i spomena na ustanovljenje svećeništva po kojem se na svijetu trajno ponazočuje Kristovo poslanje i žrtva; i ustanova Isusove nove zapovijedi ljubavi kojom nas je Krist ljubio sve do smrti. Slaveći Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi Isus je židovskoj Pashi dao konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konačnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.

Na Posljednjoj večeri sâm je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega” (Mt 26,29). Želeći ljudima ostaviti sakramenat svoje vazmene žrtve, Gospodin je izabrao obred večere. I ovdje, kao kod svih liturgijskih znakova, i još više nego li kod ostalih – ova žrtvena stvarnost po svojoj trajnosti u vremenu uključuje tok povijesti svih generacija. Ona je dokaz božanske ljubavi, gozbe Crkve, izvor iz kojeg stalno crpimo puninu ljubavi i života. Večera-žrtva-gozba je životni izvor otajstva ljubavi. U večernji sat, u najpogodnije vrijeme, slavi se misa Večere Gospodnje uz puno sudjelovanje cijele mjesne zajednice, a svi svećenici i službenici vrše svaki svoju službu. Tabernakul koji je u crkvi, već se unaprijed isprazni. Za današnju i sutrašnju pričest klera i naroda nek se posveti dovoljna količina kruha u ovoj misi.

veliki četvrtak

Misa večere Gospodnje na Veliki četvrtak sastoji se od ovih dijelova:

Uvodni obred – Ulazna pjesma i pozdrav, pokajnički čin i molitva za oproštenje, Slava i zborna molitva. Dok se pjeva Slava, svečano zvone zvona koja će šutjeti kroz tri dana Isusove muke i smrti, i tek će se ponovno oglasiti u misi Vazmenog bdjenja, u noći između Velike subote i Uskrsa.

Služba riječi – Služba riječi sastoji se od tri čitanja, pripjevnog psalma, pjesme prije evanđelja i homilije nakon evanđelja.

– U prvom čitanju čita se biblijski tekst iz Knjige izlaska (12,1-8. 11-14) o slavljenju starozavjetne pashalne večere.

– U drugom čitanju čita se odlomak iz Prve Korinćanina (11,23-26) o ustanovljenju Euharistije – nove pashalne večere.

– U trećem čitanju, tj. u evanđelju, čita se odlomak iz Ivanova evanđelja (13,1-15) o Isusovu pranju nogu apostolima za vrijeme Isusove posljednje večere.

Pranje nogu – Poslije homilije, u kojoj se razlažu najveća otajstva što se obnavljaju ovom misom, ustanova svete Euharistije, svećeničkog reda i ustanova Isusove Nove zapovijedi ljubavi. Sve to dolazi do izražaja u liturgijskom današnjem slavlju. Pristupa se, gdje to preporučuje pastoralni razlog pranju nogu.

Kristov gest pranja nogu je proroštvo na djelu koje otkriva smisao žrtvenog prinosa što ga je povjerio svojoj Crkvi i kojeg Crkva uprisutnije u zahtjevu služenja i ljubavi. Taj Isusov gest dobro izražava njegovu ljubav prema svojima. To je objava koju on donosi svijetu: objavljuje Očevu ljubav koju međusobno dijelimo primivši je od Krista.

Euharistijska služba– Misa večere Gospodnje na Veliki četvrtak nije samo dan Gospodinova tijela nego dan Tijela Kristova predanog i Krvi Kristove prolivene za žrtvu. Krist u predvečerju svoje muke ustanovljuje vječni svoj spomen-čin, ostaje prisutan i djelatan u svojoj Crkvi u presvetoj euharistiji. Euharistijska služba ovoga dana ima svoje posebno značenje, jer je Veliki četvrtak dan ustanove euharistije. U prvoj euharistijskoj molitvi postoji poseban umetak za misu večere Gospodnje.

Prijenos svetotajstva – Izmolivši popričesnu molitvu upriličuje se procesija u kojoj se s križonošom na čelu nosi Svetotajstvo uz pratnju svijeća i kadionice kroz crkvu do mjesta pohrane, pripravljenog u nekoj kapeli dolično urešenoj. Za to vrijeme pjeva se himan “Usta moja” ili koja druga euharistijska pjesma. Ono tu ostaje sve do euharistijskog slavlja u uskrsnoj noći. Preporučuje se da se te noći, bar neko prikladno vrijeme, vjernici okupljaju i klanjaju pred Svetotajstvom te da razmišljanjem, meditacjom i molitvom poniru u tajnuIsusove ljubavi, koji nas je tako ljubio da je za nas dao svoj život i u euharistiji zauvijek ostao s nama.

 VELIKI PETAK

Veliki petak je dan kad Crkva na poseban način razmišlja o Isusovoj muci i smrti na križu. Dan velike ozbiljnosti i šutnje. Šutnja je najdublji zahtjev događaja i poruke dana. Tada progovara samo Isus koji se “sam predao na smrt” i koji “grijehe mnogih ponese” (usp. Iz 53,12). Liturgija Velikog petka vrlo je stara i nastala je prije znaka križa i ona je posve drukčija od svih drugih liturgijskih slavlja, pa stoga ima i drukčiji početni znak, a to je znak prostracije. Sve ovo nam donose sljedeći retci: “Liturgija Velikog petka ima biljeg starine. Nastala je prije nego li je u liturgiju ušao veliki znak križa s riječima ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga’. Osim toga, služba muke i smrti našega Gospodina posve je drukčija od redovitog. Prirodno je stoga da je početni znak drukčiji: umjesto znaka križa – znak prostracije.

Toga je dana u središtu čašćenja sveti križ, koji je znak vrhunske Božje ljubavi. Dok Crkva promatra Križ svoga Gospodina i Zaručnika spominje se svoga rođenja i svoga poslanja da među svim narodima proširi blagoslovne učinke Kristove muke što ih slavi na današnji dan. Isus je na križu pokazao kako je slavan-divan njegov Otac koji se iskazao – proslavio – kao Bog koji tako ljubi svijet “da je Sina svoga predao da nitko tko u Njega vjeruje ne propadne nego ima život vječni” (Iv 3,16). Smisao njegova zemaljskog života ima svoj vrhunac upravo u ovom času kad je ispunio volju Očevu. Isus je ostvario žrtvu križa u punini svoje ljubavi. Kada Isus govori svoj: “Dovršeno je!”, to znači da je tada ostvario sve što je Otac nebeski htio. Upravo zbog toga i jest snažna liturgijska gesta prostracije koja izražava naš najdublji poklon i poštovanje pred tajnom smrti i otkupljenja i ujedno izražava našu duboku raspoloživost, a ne poništenje jer Isus ne želi naše poništenje nego uzdignuće, jer je on upravo i došao da nas po svojoj muci i smrti uzdigne. Ove misli nalaze svoju potvrdu u sljedećem: “Rijetka liturgijska gesta, ali snažna. U današnji je dan znak najdubljeg poklona – sagnuća pred tajnom smrti, pred tajnom otkupljenja. Za kršćane ta je gesta radije znak posvemašnje raspoloživosti, nego li poništenja. Isus ne želi naše ‘poništenje’ nego ‘uzdignuće’ koje nam se događa po njegovoj muci i smrti.

veliki petak

Post na Veliki petak ima bogoštovni i pashalni značaj jer je to čekanje zaručnika koji je oduzet i zbog toga nema veselja (usp. Mt 9,15), vlada duboka ozbiljnost i sabranost. Post očituje hodočasničko i eshatološko stanje kršćanske zajednice, koja ide u susret svadbi sa svojim Gospodinom. Na toj crti Petak je dan kada nema slavlja euharistije.

 Klanjanje i ljubljenje križa znak je Kristove žrtve, otkupljenja i proslave. Ujedno je to i znak čovjekove ljubavi prema Onome koji nas ljubi i koji se predao za nas.

1. Nastanak blagdana u Jeruzalemu

Obredi Velikog petka imaju svoj biljeg od starina. “Prvo svjedočanstvo slavljenja Velikog petka nalazimo u Jeruzalemu koncem 4. st. Egerija, hodočasnica iz tog vremena, daje nam detaljan prikaz slavlja Velikog petka u Jeruzalemu. To je bio dan “putujuće molitve”. U četvrtak navečer bi se vjernici sastajali u dvorani posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu. U petak opet od dvorane posljednje večere do Golgote. Tamo bi biskup izložio relikviju (moći) svetoga Križa na poklon vjernicima. U svakoj od tih postaja bi se čitali odgovarajući odlomci iz Biblije i pjevali psalmi”. Bogoslužje klanjanja križu koje potječe iz Jeruzalema u izravnoj je vezi s drvetom križa Kristova. Iza križa na Golgoti, postavi se sjedalo za biskupa da sjedi, a pred njega se stavi prostrti stol, dok oko stola stoje đakoni. Donese se srebreni pozlaćeni kovčežić u kome je drvo svetoga križa, otvori se i postavi na stol, biskup drži krajeve svetoga drveta, a đakoni čuvaju. A čuva se zato jer je običaj da sav narod, dolazeći pojedinačo, saginjući se dotiču križ i natpis najprije čelom, pa očima, te ljubeći križ prolaze, a nitko ne pruža ruku da bi ga dotaknuo, da ne bi tko što otkinuo i ponio sa sobom.

2. Nastanak blagdana u Rimu

Najstarije svjedočanstvo slavlja Velikog petka nalazimo u Grgurovom sakramentaru i evanđelistaru već u VII. st. Čitalo se evanđelje Muke Gospodnje i molila velika molitva vjernika, koja se sačuvala i u današnjem bogoslužju Velikog petka.

Izgleda da je u to vrijeme na rimskim župama (tzv. “titulima”) bogoslužje Velikoga petka bilo nešto drugačije u odnosu na ono papinsko. Na početku se izlagao križ na oltar, zatim bi, kao i u papinskoj liturgiji slijedila čitanja. Nakon toga bi se uzimala pričest – pretekle čestice od bogoslužja Velikog četvrtka – i dijelila vjernicima (u papinskoj liturgiji dijelila se pričest samo onima koji su to htjeli, sâm papa i njegova asistencija nisu se pričešćivali). Nakon pričesti svi su se klanjali križu (ljubljenje križa).

Pri tome su pjevali Trishagion po uzoru na bizantinsku liturgiju. Pod utjecajem iste bizantske liturgije uvedena je i pričest na Veliki petak, iako je bio strogi post. U 8. st. poklon križu ulazi i u papinsku liturgiju. Od bazilike sv. Ivana Lateranskog do bazilike sv. Križa nosila bi se relikvija sv. Križa u procesiji, a nakon toga je slijedilo bogoslužje riječi. U obredu klanjanja svetom križu popratni tekstovi pojavljivali su se postupno. Tako u Rimu postoji procesija iz Laterana u baziliku sv. Križa i natrag i po rimskom običaju pjeva se psalam 118. Sâmo klanjanje odvija se u početku u šutnji, a nakon što papa poljubi relikviju počinje odmah služba riječi. Kad je nestalo procesije, spomenuti psalam s antifonom počeo se pjevati za vrijeme samog obreda klanjanja. Uz relikvije svetog križa bio je središnji pojam “drvo”. U procesiji se isticalo “dođite”, a za vrijeme samog obreda “poklonimo se”. Tamo gdje se obred obavljao bez relikvija uz obični križ, i u početku bez korpusa, isticale su se riječi “križa na kom je visio Spas svijeta”. I konačno u dramatiziranom obredu otkrivanja križa ističe se “Evo drvo križa…” kao pokazivanje, dok uz riječi “Dođite, poklonimo se”, započinje klanjanje.

3. Današnje slavlje

Službeno se ovaj dan zove Veliki petak muke Gospodnje. Naziv nas uvodi u otajstvo križa kojemu se klanjamo zato što je na njemu visio Spas svijeta.

Na Veliki petak sve nas u crkvi podsjeća na Isusovu muku i smrt: oltar je posve gol, bez križa, bez svijećnjaka, bez cvijeća, bez oltarnika. Popodne ovoga dana, otprilike u tri sata, osim ako se iz pastoralnog razloga ne odabere kasnije vrijeme, obavi se služba Muke Gospodnje. Sastoji se od tri dijela: službe riječi, klanjanja križu i svete pričesti.

a) Služba riječi

Služba riječi Svetog petka jest svečani navještaj Božjega djela otkupljenja po muci i smrti Isusa Krista.

Prvo čitanje je iz knjige proroka Izaije (52,13-53,12) i to četvrta pjesma o Sluzi Jahvinu. U njoj je prikazana nasilna smrt osporenog proroka čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: “Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt”. Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrt Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude.

Drugo čitanje (Heb 4,14-16;5,7-9) predstavlja Krista u njegovoj žrtvi kao velikog svećenika, koji je supatnik u našim slabostima. Isus se iz poslušnosti naučio predanosti a ona je zalog našeg vječnog spasenja.

Muka po Ivanu (18,1-19,42) predstavlja živu stvarnost. Isti Krist što je svojim riječima i djelima naviještao radosnu vijest spasenja ljudima svoga vremena, naviješta tu istu radosnu vijest nama. On nam danas u svojoj riječi govori o velikoj Božjoj ljubavi prema nama. Govori nam da je danas On naš Veliki Svećenik, naš zagovornik kod Oca, onaj koji nas liječi snagom svojih rana i jača svojom slabošću.

Sveopća molitva. Služba riječi zaključuje se sveopćom molitvom. Ova molitva vjernika već više od tisuću godina stoji u središtu bogoslužja Velikoga petka. U njoj se izriču velike nakane zbog kojih je Krist umro, Krist koji odonda, kao Uskrsli, “zauvijek živi da nas zagovara” (usp. Heb 9,24). To su deset molitava koje imaju pozivni i molbeni dio:

            – Za svetu Crkvu,

– Za Papu,

– Za sve redove vjernika,

– Za katekumene,

– Za jedinstvo kršćana,

– Za Židove,

– Za one koji ne vjeruju u Krista,

– Za one koji ne vjeruju u Boga,

– Za upravitelje država,

– Za ljude u potrebi.

b) Klanjanje svetom križu

Postoje dva oblika pokazivanja sv. Križa, a prema pastoralnim potrebama može se uzeti jedan od njih. Prvi oblik izgleda ovako: Zastrti križ nosi se k oltaru, prate ga dva poslužnika sa zapaljenim svijećama. Zavijen križ skida se postupno u tri navrata. Svaki je put to popraćeno pjevanjem uvijek višim glasom: “Evo drvo križa na kojem je visio Spas svijeta”. Vjernici tada odgovaraju pjevajući: “Dođite, poklonimo se”.

Drugi oblik izgleda ovako: Svećenik ili đakon s poslužiteljima, ili drugi prikladan službenik ide k vratima crkve, uzme nezastrt križ te se s poslužnicima u ophodu uputi kroz crkvu k svetištu. Blizu vrata u sredini crkve i na ulazu u prezbiterij, onaj koji nosi križ podigne ga i svaki put zapjeva poziv: “Evo drvo…”, na što svi ostali odgovaraju: “Dođite, poklonimo se”. Obred klanjanja obavlja se također u pashalnoj perspektivi. Povezuje se križ i slava, smrt i uskrsnuće, po križu radost.

c) Sveta Pričest

Pričest u liturgiji Velikog petka ima svoju zanimljivu povijest. Papinska liturgija u Rimu sve do IX. st. nije poznavala pričesti. Razlog ove prakse je u tom što su dva dana apostoli proveli u žalosti i od straha se pred Židovima sakrivali. Zato nema sumnje da su u spomenuta dva dana postili tako da je ušlo u predaju crkve da se u ta dva dana otajstva uopće ne slave. Razlog, zašto na Sveti petak nema Euharistije jest post. Euharistija, prema mišljenju tog vremena, krši post. Današnji obred pričešćivanja na Veliki petak izgleda ovako: svećenik ili đakon, kraćim putem, s mjesta pohrane u tišini i uz pratnju dvojice poslužnika s gorućim svijećama donosi i postavlja na unaprijed pripravljeni oltar Svetotajstvo. Sveta pričest predstavlja vrhunac slavljenja Kristove muke i smrti, ona je sudjelovanje u Kristovu tijelu koje se za nas daje. Obred počinje molitvom “Oče naš” koja nas redovito pripravlja za pričest. Tako Sveti petak postaje slavljenje današnje stvarnosti našega otkupljenja, što se zasniva na muci, smrti i uskrsnuću Kristovu. Pričest, u kojoj se združujemo s Kristovom smrću, približuje uskrsnuću, kako to molimo u sljedećoj molitvi: “Svemogući vječni Bože! Ti si nas obnovio velikim djelom svoga milosrđa, …”. Na ovaj dan se ne pričešćuje izvan službe Muke, jedino ako to ne zahtijevaju neke posebne prilike. “Danas se sveta pričest vjernicima dijeli jedino za vrijeme službe Muke Gospodnje. Bolesnicima koji ne mogu sudjelovati kod te službe može se nositi u bilo koji sat dana”.

VAZMENO BDJENJE

Ova noć bdjenja jest najsvečaniji čas čitave kršćanske liturgije, kad Crkva u najdirljivijem ushićenju proživljava misterij svoga Božanskog zaručnika. Posebno ovu jedinstvenu noć veliča Vazmeni hvalospjev: “O zaista blažene noći koja je jedina bila dostojna znati vrijeme i čas u koji je Krist Uskrsnuo od mrtvih!” Bdjeti znači biti budan i pripravan za slavni Gospodinov dolazak. To znači spremno dočekati uskrslog Krista koji je radi nas sišao na ovaj svijet, trpio i umro te je tako svojom smrću uništio našeg starog neprijatelja – smrt, a svojim je uskrsnućem nama podario radost vječnoga života.

VAZMENO BDJENJE

Što znači ovo vazmeno bdjenje za nas Kristove vjernike, zorno nam pokazuje sljedeći citirani tekst: “Bdjeti znači nestrpljivo ali radosno i nadasve moleće očekivanje Kristova povratka. Uskrsno bdjenje upravo sadrži taj aspekt, a uz to i specifični dinamizam – prijelaz iz mraka u svjetlo, iz ropstva u slobodu, prijelaz u život kroz smrt. U tom smislu uskrsno bdjenje nije priprava za slavljenje Uskrsa, ono je već od početka obreda slavljenje Uskrsa. Prema tome uskrsno bdjenje znači: Uskrs slavljen bdijući”.

Vazmenim se bdjenjem slavi Kristov prijelaz iz smrtnosti u uskrsnuće a to je za vjernike prijelaz iz staroga u novo. To znači poziv na život “jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, a obukli novoga koji se uvijek obnavlja za stanje prave spoznaje prema slici ”svoga “Stvoritelja” (Kol 3,9-10).

1. Izraelska Pasha – Vazam

U početku Pasha je obiteljski blagdan koji se slavi noću o uštapu proljetne ravnodnevnice četrnaestoga dana mjeseca klasja, kasnije nazvan nisan. Središte pashalne gozbe jest blagovanje vazmenog janjeta. Tom prigodom su Izraelci prinosili mlado janje, muško, bez mane, kako bi izmolili Božji blagoslov svome stadu (usp. Izl 12,5). Meso se jelo unutar obiteljske gozbe i žurno, opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci (usp. 12,8-11).

a) Pasha i Izlazak

Veliko proljeće Izraela jest ono u kojem ga Bog oslobađa iz egipatskog ropstva nizom providonosnih zahvata, kod kojih je najveličajniji zahvat u okviru desetog egipatskog zla: pomor egipatskih prvorođenaca (usp. Izl 11,5). Predaja će s tim događajem kasnije povezati žrtvovanje prvenaca od stada i otkup prvorođenih Izraelaca da se posvete Jahvi (usp. 13,1). Ovdje vidimo da se Pasha poklapa s izbavljenjem Izraelaca: ona postaje spomen-čin “izlaska”, tog najvećeg događaja njihove povijesti; podsjeća na to da je Bog njihov Osloboditelj, Onaj koji je poštedio, zakrilio i izbavio svoj narod. Pasha jest prolazak Jahve koji je prošao iznad izraelskih domova, dok je udario egipatske.

Riječ Pasha u hrvatski jezik je došla preko grčkog izraza pascha. Korijen riječi je u aramejskom izrazu pashâ’ i hebrejskom pesa’h. Podrijetlo je tog imena sporno, i nijedna od tih pretpostavki nije sigurna. Riječ Pasha izvodi se iz korijena glagola psh, koji znači teološki: prelaziti, mimoići, poštedjeti… Riječ najčešće označuje obred ili životinju koja se u tom obredu upotrebljava. Oko riječi psh postoji više tumačenja. Najbolje je tumačenje koje taj pojam u vezi s Izl 12,23… tumači kao “spasiteljski prolazak” Boga koji spašava Izraelce iz ropstva.

b) Blagdan beskvasnih kruhova

Slavlje Pashe se stavlja u usku vezu i s blagdanom Beskvasnih kruhova koji se slavi u vremenu između 15. i 21. dana mjeseca nisana. Beskvasni kruhovi idu uz prinos prvina od žetve. Značajno je novo tumačenje: svetkovina zahvalnosti Bogu Saveza za oslobođenje iz egipatskog ropstva; žrtva prvina od životinja poštedjela je djecu naroda; vrata krvlju poškropljena mimoišla je Božja kazna. Beskvasni kruhovi podsjećaju na žuru pri odlasku. Od obnove bogoštovlja za vrijeme judejskog kralja Jošije postala je svetkovina Hrama. Janje se žrtvuje unutar hramskog prostora u Jeruzalemu, krv se izlijeva na žrtvenik Jahvi. Blagovanje janjeta dopušteno je samo unutar Jeruzalema. Pasha tako postaje hodočasnički blagdan. Iz navedenog možemo reći da je Pasha godišnja svečanost, spomen-čin Izlaska, izbavljenja Izraela iz Egipta. To je vrhunski trenutak povijest spasenja, u kojemu “rukom ispruženom” Bog zahvaća u ljudsku povijest i objavljuje se kao Jahve, prisutni Bog i Spasitelj, Jahve koji spašava svoj narod. To će i sam Jahve svečano objaviti na početku Dekaloga: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva”. (Izl 20,2). U Ponovljenom zakonu prikazana je Jahvina prisutnost kojom oslobađa svoj izabrani narod iz ropstva: “Iz Egipta nas  izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima” (Pnz 26,8).

c) Pasha i mesijansko doba

Kod Židova slavljenje Pashe imalo je izrazito mesijansko i eshatološko značenje: u pashalnoj noći iščekivali su Mesiju, koji bi ih oslobodio iz ruku njihovih neprijatelja, i molili Jahvu da im ga pošalje što je skorije moguće. Židovi su se nadali da će Mesija doći točno u ponoć Pashalnog blagdana. U knjizi proroka Izaije imamo novi poziv na gozbu, koju priređuje Gospodin svima. Dobra mesijanska prikazana su u slikama čiste vode, kruha, vina, mlijeka i sočne hrane. Sve to Gospodin nudi svima, besplatno, svima je ponuđen život sreće i blaženstva. (usp. Iz 55,1-3). U Pjesmi nad pjesmama opjevana je zaručnička ljubav Izraela prema svome nebeskom Zaručniku, Jahvi, imamo poziv zaručnice na mesijansku gozbu, na svadbenu gozbu koju je pripremila u svom vrtu, uz izvor žive vode, na koju su pozvani svi pripadnici Božjeg naroda (usp. Pj 4,15; 5,1).

2. Isusova Pasha – Vazam

Mesija doista i dolazi slaviti židovsku Pashu. U vrijeme Pashe Isus utemeljuje novi Savez, objavljuje riječi i obavlja čine koji preinačuju njezin smisao. Tako imamo Pashu Sina jedinorođenca, koji ostaje oko svetišta nad svetištima jer zna da je ondje kod Oca (Lk 2,41-51); Pashu novog Hrama, u kojem Isus čisti privremeno svetište i najavljuje konačno svetište – svoje uskrslo tijelo (Iv 2,13-23); Pashu umnoženog Kruha koji će biti njegovo tijelo prineseno za žrtvu (Iv 6,51); a najzad i u prvom redu Pashu novoga Janjeta u kojoj Isus nadomješta pashalnu žrtvu, ustanovljuje novu vazmenu gozbu i ostvaruje svoj vlastiti izlazak, “prelazak” iz ovoga svijeta u Očevo kraljevstvo.

 Navještaji muke, smrti i Kristova ulaska u Kraljevstvo Božje temelj je odnosa stare Pashe i Euharistije. Stara Pasha prelazi preko osobe Krista Patnika kako bi postala kršćanska Pasha. To je taj “prijelaz” o kome govori Ivan u svom Evanđelju: “Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući Isus da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, jer je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1-2).Nova Pasha je Isusova Posljednja večera slavljena na Veliki četvrtak s apostolima. To je gozba Nove Pashe: u obredne blagoslove namijenjene “kruhu” i “vinu” Isus ugrađuje ustanovu euharistije, dajući da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, on opisuje svoju smrt kao žrtvu Pashe kojoj je on vazmeno janje, Jaganjac Božji na posljednjoj večeri, na križu, u nebeskoj žrtvi. Novi savez je zauvijek sklopljen u njegovoj krvi.

“Naš je Spasitelj na posljednjoj večeri, one noći kad bijaše predan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave” (SC 47).

Prema sinoptičkim evanđeljima Isus je namjeravao upravo za vrijeme jedne – i to svoje posljednje – pashalne večere ustanoviti novu, kršćansku pashalnu gozbu, novo slavlje. Na posljednjoj Isusovoj večeri – odnosno u smrti na križu i u njegovu uskrsnuću od mrtvih – ispunjeno je ono što je u židovskoj Pashi naviješteno. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem Krist je izvršio ono otkupljenje kojemu je bila usmjerena starozavjetna Pasha i što ga je ona svojim simbolizmom naviještala. Zato je Krist, ustanovivši novu Pashu – Euharistiju – naredio svojim učenicima: “Ovo činite meni na spomen”. Time je htio reći: Moj prijelaz s ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću jest ostvarenje pravog, duhovnog otkupljenja kojemu je bila upravljena sva povijest spasenja. Zato nakon izvršenja tog otkupljenja ni obred Pashe neće biti više vršen na spomen Izlaska, slike otkupljenja, nego na spomen svoje muke, smrti i uskrsnuća, pravog otkupljenja.

a) Nedjeljna i godišnja Pasha

Euharistija je po Kristovoj volji osnovni bogoštovni izraz Kristova djela spasenja, pa zato i najviši izraz kršćanske vjere. Svaka je nedjelja za kršćanina Pasha. Uz nedjeljno slavlje Pashe pojavilo se i njezino godišnje slavljenje; godišnjica smrti i uskrsnuća Kristova.

Slavljenje nedjelje je zapravo slavljenje uskrsnuća Kristova. To je predmet slavljenja i najvećeg blagdana – Uskrsa kako nas naučava i Drugi vatikanski sabor: “Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih “uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu” (1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.” (SC 106).

b) Eshatološka Pasha

Pashalno slavlje naviješta i proročki anticipira konačno i potpuno zajedništvo s Kristom. To je dimenzija koja gleda u budućnost. Pashalni će se misterij za kršćane dovršiti sa smrću, uskrsnućem i susretom s Gospodinom. Zemaljska Pasha priprema im taj posljednji “prolazak”, Pashu u onostranosti. Pasha označuje nebesku gozbu prema kojoj svi mi koračamo. Isus je, prema vlastitim riječima, istinski usavršio Pashu euharistijskim prinosom svoje smrti, svojim uskrsnućem, trajnim sakramentom svoje žrtve i najzad svojom paruzijom (Lk 22,16), koja nas mora sabrati na radost konačne gozbe u kraljevstvu njegova Oca (Mt 26,29). Pasha će u punini biti Euharistija, kojoj će Krist vidljivo predsjedati i kojoj će vjernici svih vremena i svih prostora zajednički prisustvovati.

3. Vazmeno bdjenje kroz povijest

Apostoli i prvi kršćani brzo su shvatili značenje Kristove Pashe pa je noćno bdjenje, u kojem se očekivao Kristov povratak, postalo blagdan nad blagdanima, središte vjere i bogoštovlja. Poslije zalaska sunca skupljao se kršćanski puk da bdijući čeka Kristov dolazak, sve do uskrsne zore. To su noćno bdjenje, bez izuzetka, odmah od početka slavile sve Crkve Istoka i Zapada. Velika sakramentalna otajstva koja su se slavila te svete noći podsjećali su kršćane na veliki događaj spasa. U patrističko doba proslava Uskrsa predstavljena je prvenstveno kao strogi post od jednog ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdjenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem. Jednako je tako i post obvezatan i potpun. Hipolit Rimski u Apostolskoj predaji određuje: Do Uskrsa neka se ništa ne jede, jer se u protivnom neće računati da se postilo. Ovo je kršćanska Pasha: post i slavlje, prijelaz iz jednog u drugo u svetoj noći, u noći u kojoj se sati posta završavaju u molitvi, a onda se proglašava slavlje u euharistijskoj gozbi. Vazmeni post (Veliki petak i Velika subota) dio je onog otajstvenog prijelaza s Kristom iz smrti u život. Hipolit Rimski izvještava kako su se u vazmeno bdjenje uključili blagoslov vode i krštenje. Naime, kako su se prije krštenja podjeljivala nedjeljom, na spomen vazmenog otajstva u koje se novokrštenici ucjepljuju, tako je najčasnije mjesto krštenja postalo vazmeno bdjenje koje na poseban način slavi Kristovo i naše vazmeno otajstvo.

a) Razvoj vazmenog bdjenja u Rimu

Slavljenje krštenja – I prva je Crkva shvatila bitnu povezanost krštenja s vazmenim otajstvom, pa su se zato krštenja prvenstveno slavila nedjeljom, a podjeljivalo se osobito u vazmenoj noći, nakon što bi katekumeni na to bili pripravljani za vrijeme čitave korizme. To je bilo zlatno doba kršćanske inicijacije. Kad su se počela krštavati samo djeca, ta liturgija praktički zamire, a ostao je samo blagoslov vode. Tako od 11. st. vazmena liturgija sa Zapada gubi svako obilježje inicijacije.

Paljenje uskrsne svijeće – U stara vremena imalo je osobito značenje u obitelji paljenje svjetiljki uvečer, osobito na početku neke gozbe. Kršćani su od početka smatrali Krista svjetlom svijeta. Tako su već u 4. st. kršćani pridavali veliko značenje paljenju svijeća na početku njihovih liturgijskih sastanaka. Tako se i vazmena noć – najsvetija noć kršćana – započinjala svečanim paljenjem svijeća. Krist je svojim uskrsnućem, čitavim vazmenim otajstvom razbio tmine grijeha i obasjao svijet svojim spasenjem.

Blagoslov novoga ognja i ophod svjetla – Stari je običaj bio da se na Veliki četvrtak uvečer ugase svjetla sve do Vazmenog bdjenja. Kasnije je došlo do toga da se upravo u vazmenom bdjenju blagoslivljao novi oganj, kako nam to svjedoči Rimski pontifikal iz 12. st.

b) Otajstveni sadržaj vazmenog bdjenja

Vazmeno bdjenje predstavlja središte čitave liturgijske godine. Ono se nalazi između dva velika otajstva – muke i uskrsnuća Kristova. Ono označava prijelazi tu se ostvaruje otajstvo: u vazmenoj se noći posadašnjuje, ponazočuje vazmeno otajstvo smrti i uskrsnuća Kristova. Kao što je Krist iz smrti prešao u život, tako se i kršćanin (po krštenju) otajstveno s njime sjedinjuje prelazeći iz smrti u novinu života. Ta se stvarnost za kršćanina ponazočuje u vazmenom bdjenju. Vazmeno bdjenje predstavlja još jedan prijelaz: ono je u isto vrijeme treći dan Svetog trodnevlja i prvi dan vazmenog vremena.

c) Dekadencija i preporod vazmenog bdjenja na zapadu

Obredi vazmenog bdjenja, naslijeđeni od rimskih bogoslužnih knjiga (sakramentara) iz 6. st. ustalili su se konačno u vrijeme Inocenta III. Dekadencija se očitovala u tome što su se bdjenja sve više i više anticipirala – jer nije bilo odraslih novokrštenika. Već je u 7. st. iščezlo noćno bdjenje, tako da je sve do 1951. g. Vazmeno “bdjenje” slavljeno na Veliku subotu prije podne, a sastojalo se samo od Službe svjetla i od Službe riječi (12 starozavjetnih čitanja), a nakon toga bi slijedila (prijepodnevna) misa. Prema obnovljenom Redu (1951-1955) Vazmeno se bdjenje imalo nakon dugih stoljeća, u skladu s drevnom tradicijom, slaviti noću i to tako da misa počne oko ponoći i između subote i nedjelje. Naglasila se potreba uvođenja Vazmenog bdjenja koje ne bi trebalo započeti prije 22 sata, da bi misa mogla početi o ponoći. Obred započinje blagoslovom ognja, znamenovanjem i unošenjem svijeća u crkvu. Slijedi vazmeni Exsultet. Čitaju se samo 4 proroštva, litanije svih svetih a svećenik blagoslivlje krsni zdenac. Slijedi obrazac obnove krsnog zavjeta, te slijedi misa bez pristupnih molitava.

4. Vazmeno bdjenje danas

U noći između Velike subote i Uskrsa Crkva se sastaje na Vazmeno bdjenje; u vazmenoj noći želi biti budna i svečano slaviti Isusovo uskrsnuće. U ovoj svetoj noći Isus je iz smrti “prešao” u život. To je noć u kojoj i mi slavimo svoj “prijelaz” snagom Kristova Duha, iz smrti u novi život. Zato u ovoj noći bdjenja u čast Uskrslom Gospodinu – pozvani smo drevnim zovom uskrsne pjesme koju zapisa sv. Pavao: “Probudi se ti što spavaš i od mrtvih ustaj – da te svega rasvijetli Krist” (Ef 5,14). Vazmeno bdjenje sastoji se od: službe svjetla, službe riječi, krsne i euharistijske službe.

a) Služba svjetla

“Ovo je noć koja svjetlošću stupa

rasprši tmine grijeha.

Ovo je noć koja danas po svom svijetu one,

što u Krista vjeruju,

od tmina grijeha i opačina otima,

vraća milost i pridružuje svetosti.

Ovo je noć, u kojoj je Krist raskinuo okove smrti

i kao pobjednik od mrtvih ustao”.

(Vazmeni hvalospjev)

Sveta noć počinje službom svjetla kako bismo doživjeli da smo djeca svjetla i da idemo za Kristom – Svjetlom svijeta, kako je zapisao već sveti Ivan Evanđelist: “Ja sam svjetlo svijeta, tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život” (Iv 8,12). Dok su u Crkvi ugašena svjetla, svećenik pred crkvom blagoslivlja oganj. Na žaru blagoslovljenoga ognja pali se uskrsna svijeća. Na tu svijeću upisuju se znakovi našega spasenja po Kristu koji je jučer i danas naš Početak i Svršetak, Alfa i Omega; Njegova su sva vremena i vjekovi po sve vjekove vječnosti. Amen. Dok svećenik izgovara riječi “Krist jučer i danas”, urezuje okomitu crtu, a dok izgovara riječi “Početak i svršetak”, urezuje vodoravnu crtu i tako ureže znak križa. Iznad okomite crte upisuje slovo Alfa, a ispod iste crte slovo Omega. Dok izgovara riječi “Njegova su vremena, …, po sve vjekove vječnosti. Amen.” urezuje brojeve tekuće godine u sva četiri kuta križa.

Nakon što je svećenik uresio svijeću simbolima naše vjere i spasenja zapali je uz riječ: “Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca”.

Slijedi iščekivanje Svjetla uskrsne svijeće u crkvi. Na poklik “Svjetlo Kristovo” odgovara se “Bogu hvala”. Polako se od Velike svijeće pale one vjerničke koje raspršuju tamu u crkvi i unose toplinu u srca prisutnih. Ovo paljenje svijeća na Uskrs označava našu povezanost s Kristom ostvarenu po sakramentu krštenja i drugim sakramentima.

Trostruki usklik izraz je velike čežnje i potvrda predanja Kristu – Svjetlu života. Cijela je crkva osvijetljena i radost sjaji na licima vjernika, nema tame, nema straha jer sve je pobijeđeno dolaskom Krista koji nas rasvjetljuje, otvaraju se oči da bismo prepoznali prisutnog Gospodina koji daruje život svima. Blagoslov je sišao na sve.

Slijedi Vazmeni hvalospjev u kojemu đakonpoziva okupljenu zajednicu i sav svemir, cijelo nebo i svu zemlju, da kliču od radosti jer je Kristovo Svjetlo pobijedilo snage Mraka i donijelo Život. Hvalospjev je pohvalna i zahvalna pjesma koja veliča Kristovo djelo otkupljenja: otajstvo Kristova uskrsnuća, povratnika od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.

b) Služba riječi

Služba riječi je zasigurno najstariji dio liturgije vazmene noći. Za ovaj dio službe riječi predlaže se sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja (Poslanica i Evanđelje) koja iznose ključne događaje povijesti spasenja. Iz pastoralnih razloga može se smanjiti broj čitanja iz Staroga zavjeta, ali treba poštivati pravilo da je čitanje Božje riječi temeljni dio ovoga Vazmenog bdjenja. Moraju se uzeti barem tri čitanja iz Staroga zavjeta s neizostavnim dijelom iz knjige Izlaska 14. poglavlja. Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavjeta, njegova responzorija i molitve upale se svijeće na oltaru, a svećenik povede pjesan Slava i svi je prisutni prihvate uz zvonjavu zvona, prema mjesnom običaju. Nakon pjesni svećenik moli Zbornu kao obično.

c) Krsna služba

Blagoslov vode započinje litanijama svih svetih, zatim slijedi blagoslovna molitva. Nakon toga slijedi krštenje ukoliko ima kandidata, po običajnom obredu: odreknuće od grijeha i ispovijest vjere. Novokrštenici odmah primaju sakramenat potvrde. Nakon krštenja slijedi ispovijest krsne vjere od strane čitave okupljene zajednice.

d) Euharistijska služba

Svi ovi obredi Vazmenog bdjenja zapravo nas vode k njegovu vrhuncu, najuzvišenijoj točki svega, a to je euharistijska služba. Ona je samim time vrhunac jer je u njoj uskrsli Krist najpotpunije prisutan. Na ovakav nas zaključak upućuju sljedeći retci: “Euharistijska služba vazmenog bdjenja znači njegov vrhunac, i to objektivno i subjektivno. Objektivno utoliko što ona znači i ostvaruje najviši stupanj prisutnosti Krista-uskrsnuloga nakon prisutnosti u simbolu uskrsne svijeće, tj. naravnom simbolizmu svjetla, preko prisutnosti u moći krštenja, gdje je njegova riječ preporođala novokrštenike, Euharistija ostvaruje supstancijalnu prisutnost pod prilikama kruha i vina, te tako u najvećem stupnju daje našem slavljenju uskrsnuća objektivnu vrijednost”.

5. Velika subota kao aliturgijski dan

To je dan Kristova počinka u grobu. Zbog toga Crkva danas ostaje uz Isusov grob razmišljajući o njegovoj spasiteljskoj muci i smrti i u tom molitvenom raspoloženju željno iščekuje radosni poklik Uskrsnog bdjenja koji će najaviti uskrsnulog Pobjednika. Zato bismo današnji dan mogli obilježiti kao: iščekivanje uskrslog Gospodina. O subotnjem Gospodinovu počinku nepoznati kršćanski pisac u svojoj homiliji na Veliku subotu piše: “Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.

Odmor i smiraj koji postupno nadvladavaju žalost u iščekivanju uskrsnog sjaja -to je osnovno raspoloženje Velike subote. Isusov počinak u miru stavlja nas u stanje između smrti i uskrsnuća. Kristov počinak nakon ovozemaljskog života, navještaj je eshatološkog počinka prema kome hodočasti narod Novoga saveza. To će biti istinska subota u kojoj će se ljudi odmoriti od svojih muka, kao što je i Bog počinuo od svojih djela (usp. Heb 4,10).

Od početka Crkve pa sve do najnovijeg vremena Sveta subota bila je dan posta koji se opsluživao cijeli dan a završavao je noćnom euharistijom. Tako je bio evidentiran prijelaz s posta u blagdansku radost. Iako današnji post nije naređen, Crkva ga ipak preporučuje: “Neka se svakako posvuda obdržava vazmeni post u Petak muke i smrti Gospodnje, koji će se, ako je prikladno, protegnuti i na Svetu subotu, da se tako uzdignuta i otvorena duha dođe na radost Uskrsne nedjelje”(SC 110).

Velika subota je aliturgijski dan, tj. nema euharistijskog slavlja. Danas se preporučuje da se u crkvi s vjernicima izmole Služba čitanja i jutarnji časovi Velike subote. Sveta pričest može se dijeliti samo kao popudbina.

6. Uskrsna dnevna liturgija

Uvodni obredi: slijed ovih obrazaca i njihov broj isti je kao i za sve druge nedjelje kroz godinu.

uskrsnuće isusovo

Služba, riječi: Prvo čitanje: Dj 10, 34a. 37-4:; Petar svjedoči da je Isus živ i to na temelju vlastitog iskustva. Oni koji budu u Njega vjerovali imat će udjela u Njegovu vječnom životu. Zatim slijedi psalam 118 (117), 1-2. 16-17. 22-23.; Drugo čitanje: Kol 3, 1-4: Apostol kaže da Krist daje novi smisao našem životu. Naše se uskrsnuće ostvaruje već sada ako se odupiremo sili zla, a novi život će potpuno procvasti na kraju vremena kad se Krist javno objavi svijetu. Umjesto ovoga može i 1Kor 5,6b-8: Apostol nas poziva da budemo novi ljudi i da ne dopustimo da grijeh vlada. U nama, nego Krist oživotvoritelj. Poslije drugog čitanja dolazi uskrsna Posljednica koja jedina posebnost u ovoj misi. Nakon toga slijedi Aleluja, a nakon nje Evanđelje Iv 20, 1-9 ili Lk 24, 13- 35. Sveti Ivan govori o zbunjenosti učenika pred praznim grobom. Ne mogu zamisliti da je uskrsnuo. Ivan je videći prazan grob povjerovao da je Gospodin živ. Sveti Luka u svom nam evanđelju veli da i mi možemo prepoznati Isusa u bratskom lomljenju euharistijskog kruha, samo moramo imati ljubavi i povjerenja u Njega.

Euharistijska služba: Redoslijed je isti kao i svake druge nedjelje.

Blagoslov i otpust: Na kraju, poslije euharistijske službe, podjeljuje se svečani blagoslov. Na kraju se otpusti narod riječima: “Idite u miru, aleluja, aleluja”

ZAVRŠNI OSVRT O SVETOM VAZMENOM TRODNEVLJU

Najveća otajstva ljudskog otkupljenja slavi Crkva svake godine. Kao što tjedan ima početak i vrhunac u slavljenju dana Gospodnjega, uvijek vazmeno obilježenog, tako vrhunac čitave godine odsijeva u svetom vazmenom Trodnevlju muke i uskrsnuća Gospodnjega što ga vrijeme korizme pripravlja a krug od pedeset dana u radosti proširuje.

Izuzetno je važno uočiti da Sveto trodnevlje po svojoj biti čine petak, subota i nedjelja. Donedavno su Sveto trodnevlje sačinjavali četvrtak, petak i subota. Problem je više teološki. Ako trodnevlje završava Velikom subotom, onda je vazmeno otajstvo nepotpuno, jer nedostaje uskrsnuće Kristovo koje je ključan prijelaz iz smrti u život. Ako uzmemo, što je ispravno, da Trodnevlje tvore petak, subota i nedjelja, onda je nedjelja posljednji dan Trodnevlja i prvi dan Pedesetnice, produžene vazmene radosti.

Tijekom 4. stoljeća polazeći od povijesnog naglašavanja događaja spasenja i njihova oponašajućeg predočavanja, razvilo se “presveto trodnevlje Gospodina raspetog, pokopanog i uskrsloga”. Liturgijska slavlja ova tri dana, od večeri Velikog četvrtka do uskrsne nedjelje, predstavljaju od tada pravu godišnju proslavu pashalnog otajstva. Pasha nije samo uskrsnuće, već muka, smrt i uskrsnuće, prijelaz iz Kristove muke preko smrti u život. Misom Večere Gospodnje na Sveti četvrtak – kad je Krist “prije nego će podnijeti muku” ustanovljenjem Euharistije slavio svoju prvu fazu Pashalnog otajstva – smatra se početkom Svetog trodnevlja.

Oko polovice 6. stoljeća uvedena je komemoracija Večere Gospodnje. To slavlje pomalo postaje sve važnije tako da oko 9. stoljeća Trodnevlje postaje četvrtak, petak i subota. To se opravdavalo time što je četvrtak ne samo dan Kristove Posljednje večere nego i dan kada je Krist bio uhvaćen, pa je time započela njegova muka.

Tako Durandus u 16. stoljeću piše: “Čini se da bi trodnevno počivanje Gospodinovo u grobu trebalo slaviti u petak, subotu i nedjelju. Treba ipak odgovoriti: budući da je Gospodin u noći nedjelje uskrsnuo, slavimo tu noć svečano u čast uskrsnuća. Zato je nužno da ga pomaknemo naprijed na četvrtak te tako trodnevljem, tj. četvrtkom, petkom i subotom u žalosti slavimo poniženje Kristovo, jer je već u četvrtak uslijedila bezbožna Judina izdaja.”

Sve do 1970. godine u Sveto trodnevlje ubrajali su se četvrtak, petak i subota, a liturgičari su htjeli da to bude petak, subota i

nedjelja. Ovo, kako stoji danas, jest kompromis, tako da se uvečer slavi misa Večere Gospodnje koja otvara Sveto trodnevlje. Tu

su liturgičari nekako našli srednje rješenje. Da se s pravom i u potpunosti može uzeti kao početak Vazmenog trodnevlja misa

Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a za njegov kraj večernja nedjelje Uskrsa daje nam za pravo Rimski misal: “Vazmeno

trodnevlje Gospodnje muke i uskrsnuća počinje misom Gospodnje večere, središte mu je u Vazmenom bdjenju, a zaključuje se večernjom nedjelje Uskrsa.”

Večer Velikog četvrtka je sastavni dio triju narednih svetih dana. “Misom koja se slavi u večernjim satima četvrtka Velikog tjedna Crkva započinje vazmeno trodnevlje i nastoji proslaviti onu Posljednju večeru kojom je Gospodin one noći kad bijaše predan, jer je ljubio do kraja svoje koji bijahu u svijetu, svoje tijelo i svoju krv pod prilikama kruha i vina Bogu Ocu prinio i apostolima dao da jedu te zapovjedio njima i njihovim nasljednicima u svećeništvu da ih prinose”.

Veliki petak – spomendan Isusove muke i smrti, u liturgijskom slavlju

doživljavamo vrhunac Isusova dramatičnog susreta s mukom i smrću: na Veliki petak pratimo Isusa u posljednjim trenucima njegova Zemaljskog života, pratimo ga na njegovu odlučnom i dragovoljnom putu u smrt.

Velika subota, kao dan Isusova počinka u grobu, dan je žalosti. Tada vlada veliki mir i tišina. “Tijelo mi spokojno počiva, jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda” (Ps 16,9-10). Crkva ostaje uz grob razmatrajući tajnu križa, muke i smrti Isusove.

U ovoj sabranosti i molitvi Crkva ostaje do Uskrsne noći koja je puna svjetla, mira i neizrecive radosti jer slavimo Isusovu i našu pobjedu nad zlom i smrću, slavimo Isusov i naš prijelaz iz smrti u život.

Uskrs je najveći kršćanski blagdan, jer je Isus pobijedio smrt i u svome slavnom tijelu ustao iz groba tj. uskrsnuo. Otajstvo Isusova uskrsnuća tako je veliko i čudesno, tako je drugačije od svega onoga što doživljavamo i spoznajemo u svom ljudskom životu da ga nije moguće izreći jednom riječju niti na samo jedan način.

Fra Petar Drmić