ŽUPNIK UMJETNIK

Slikar, pjesnik, glumac, pjevač – svestrani umjetnik, ljubitelj kaubojskih romana te likova poput Wyatta Earpa, Zagora i Čike, župnik rođen  u Mihovljanu, mjestu u kojem je vjerojatno najveći broj svećenika po glavi stanovnika. U horoskopu je Lav, ali osobno ne vjeruje u horoskope, jer su znak praznovjerja.

NESTAŠNO DIJETE SA SELA

 Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Je li bilo sretno?

Moje djetinjstvo bilo je apsolutno sretno. Pojam sreće za svakog čovjeka može imati različito značenje, ovisno o tome što tko očekuje od života. Rođen sam u brojnoj obitelji sa sedmero djece. Imam pet sestara i jednog brata. Živjeli smo na selu u maloj drvenoj kućici, skromno kako se uglavnom i živjelo u ono vrijeme u cijelom Zagorju. Uvijek je bilo veselja i zabave. Izmišljali smo razne igre i zabave te sami izrađivali igračke, jer tada nije bilo gotovih automobila, Spidermana i sličnog. Igrali smo se skrivača i lovice, a po šumi smo pravili kućice i glumili Tarzane.

Koja vam je bila omiljena dječja igra?

Najdraža mi je bila igra skrivača, jer me je uvijek nešto privlačilo istraživanju, pa mi je to bilo zanimljivo, možda baš zbog traženja nekog tko se sakrio gdje nitko nije očekivao; ja sam uvijek znao predosjetiti gdje su se sakrili ostali. Obično sam pobjeđivao u toj igri i zbog toga mi je to bila najdraža igra. Volio sam i sve ostale dječje igre. Na primjer, kad smo od nekoga dobili loptu, to je bio događaj i veliko veselje. Loptali smo se, igrali nogomet, odbojku i graničara. To je bilo uvijek neka vrsta natjecanja između sela i sela, susjeda i susjeda te razne druge dječje igre koje su u to vrijeme bile vrlo popularne i zbližavale nas, ali su nas koji puta znale i te kako posvađati, pa  je bilo i suza i tučnjave.

Osim ovih igara koje ste naveli, jeste li imali i neke druge vidove zabave?

Uglavnom je u selu uvijek bilo više djece, što je bilo normalno u ono vrijeme da obitelji imaju više djece. Svi smo bili istih financijskih mogućnosti, nekako smo živjeli u istim  uvjetima i nije bilo razlike među nama, što nas je zbližilo i voljeli smo se zajedno družiti, igrati i veseliti se, a jedine svečanije zabave koje smo imali bio je odlazak u crkvu. Tada nije bilo kina i klubova, jednostavno nije bilo drugih mogućnosti okupljanja. Za nas je nedjelja bio dan kojemu smo se doista radovali, u prvom redu jer nismo morali ići u školu, a to je bio i dan kada smo se malo bolje obukli, išli smo na misu, imali smo bolji ručak, a poslije toga smo imali slobodno vrijeme za igru.

S obzirom da ste živjeli na selu u skromnim uvjetima, jeste li u djetinjstvu morali raditi kod kuće?

Mi smo već kao djeca morali obavljati različite poslove prema svom uzrastu. Oni najmanji čuvali su purane, pazili na piliće, a kad smo bili malo veći morali smo s kravama ići na pašu, brati korov za svinje i tako pomoći da se obitelj može dalje razvijati. Svi smo doprinosili prema svojim mogućnostima. Obiteljski odgoj je na neki način bio strog, ali pravedan, uvijek su bili pošteni i dobri, bili su siromašni, ali iskreni i nas djecu su odgajali u ljubavi. Učili su nas poštenju i nije se moglo dogoditi da mi slučajno ukrademo nekom susjedu jednu jabuku ili krušku, a da za to doma ne bismo odgovarali.

Poznato je da djeca uvijek izvode nekakve nepodopštine. Jeste li i vi bili skloni tome?

Apsolutno. Nikad se nisam razlikovao od ostale djece. Bio sam i objestan i dosta živ, makar sam uvijek na neki način bio malo mirniji, ali ne svojom voljom, nego silom zakona, jer sam se rodio kao čudo od djeteta. Imao sam po šest prstiju na nogama i rukama, pa sam prve dane, mjesece, pa čak i godine svog djetinjstva proveo po bolnicama. Zbog tih operacija uvijek sam morao biti mirniji, nisam mogao toliko trčati, morao sam paziti gdje sjedim i kako hodam. Dok su sva druga djeca trčala okolo bosa, ja sam morao nositi nekakve gumene čizmice, «škornje domače» kakve su onda bile, pa sam se zbog toga možda osjećao malo prikraćenim. To me ipak nije smetalo da kad smo se našli u društvu da se i ja priključim svakoj igri, da budem živ i veseo.  Blizu moje rodne kuće je jedna šuma koja je u to vrijeme bila prekrasna i tu smo se voljeli kao djeca igrati. Ja sam se volio penjati po drveću, uvijek sam težio nekim visinama, ne znam da li je to neka simbolika, ali sam znao i pasti. To penjanje je za curice uvijek bilo atrakcija. Kad sam se popeo malo više bio sam jako ponosan kad su one znale zapljeskati.

Jeste li kao dječak voljeli zadirkivati curice?

Jesam. Ja sam normalno živio kao i svako drugo dijete i sve one nepodopštine koje su radili drugi, radio sam i ja. Zadirkivali smo curice, voljeli smo ih vući za kosu, ali smo ih voljeli i nasmijavati. Znali smo se tako, na neki način, ulagivati. Ja sam bio sretan i ponosan u društvu neke curice. U osnovnoj školi smo pisali tajna pisamca, jedni drugima smo slali poruke ispod klupe. To je bilo normalno u to doba i zbog toga ne osjećam nikakvu grižnju savjesti. Dapače, prošao sam sve ono što svako dijete kroz razvoj mora proći. Imao sam čak i školskih ljubavi, i to velikih. Bilo je tu divnih pisama, a neka još i danas čuvam.

Jeste li u mladosti bili ikad istinski zaljubljeni?

Bio sam toliko zaljubljen u jednu djevojku da sam joj napisao sonetni vijenac i to još danas postoji skriveno negdje u mojim tajnim pretincima. Međutim, život je kasnije krenuo drugim putem i kako su išle godine sazrijevanja, tako su i došle druge obaveze, pa su te ljubavi ostale po strani, ali uvijek ostaju u lijepom sjećanju.

 VOJNIČKA DISCIPLINA U SJEMENIŠTU

Kako ste se odlučili za svoj poziv?

U tadašnjem životu na selu Crkva je bila jedina mogućnost da izađemo iz svakodnevnice. U crkvi smo se s radošću uključivali u grupe ministranata, mladih pjevača i slično. Promatrajući svećenike koji su dolazili u župu, gledao sam sebe misleći kako je to nešto veličanstveno, lijepo i sveto. Tu se onda rodilo moje zvanje. Istinski je teško reći kad je došao trenutak odluke. Ja sam jednostavno rastao s tim i kada je došlo vrijeme na kraju osmog razreda, otišao sam u sjemenište na zagrebačkoj Šalati.

Kakav je bio život u sjemeništu?

Bio je ispunjen velikim radostima, ali i tegobama. Režim je u to vrijeme bio dosta strog. Imali smo gotovo vojničku disciplinu, ali to pomaže čovjeku da stekne jednu vrstu kontrole nad sobom. Tako kasnije nisam imao problema u vojsci, jer sam već bio naviknut na takav život, a i koristi čovjeku da svoju slobodu koristi odgovorno.

Nakon dolaska iz JNA upisali ste Katolički bogoslovni fakultet i nakon diplome ste se zaredili. Kao prvu dobili ste upravu Župe Tomašica, gdje ste proveli 13 godina. Kakva sjećanja nosite iz Tomašice?

Tomašica je jedna mala Župa  na granici Moslavine i Slavonije. Tamo sam bio fantastično prihvaćen od župljana, imao sam dosta zemlje, pa sam uzgajao sve poljoprivredne kulture, kosio travu po dvorištu i slično. U tih trinaest godina upoznao sam svakog župljanina i pamtim još danas svakoga po imenu i prezimenu. Nastojao sam se uključiti u život Župe u kojoj je bilo dosta staračkih domaćinstava i rado sam pomagao tim ljudima obavljajući poljoprivredne poslove za njih. Radili smo sve zajedno i na taj način smo se družili.

Iz Tomašice ste došli u Zabok. Zabok je prilično velika župa, što znači da i tu imate puno obaveza. Jeste li zadovoljni svojim položajem ovdje?

Jesam, međutim čovjek nikada ne može biti potpuno zadovoljan. Uvijek mora težiti da bude bolje i da bude bolji. Prema tome, svi se moramo truditi da nam tako i bude. Zadovoljan sam dosadašnjim radom i suradnjom, mislim da sam se dosta dobro uklopio. Ljudi su mi itekako izašli u susret, a postao sam i članom raznih udruga.

 UMJETNOŠĆU IZRAŽAVA SVOJE OSJEĆAJE - UMJETNOST NEMA GRANICA

Poznati ste u ovom kraju kao svestran čovjek i ljubitelj glazbe, poezije te općenito umjetnosti. Kada ste otkrili taj svoj talent? Što ste sve radili?

Već od samog početka prvog razreda volio sam glumiti na školskim priredbama i uvijek sam sudjelovao u tome. Bilo mi je drago kad bih dobio neku ulogu u školi. Osim toga pjevao sam i aktivno u školskom zboru. S prvim ljubavima počeo sam pisati svoje prve pjesmice, a kasnije u mladenačkim danima počeo sam pisati o nekim ozbiljnijim životnim problemima i dilemama. Neke od tih pjesama su čak i objavljene po tadašnjim teološkim časopisima, ali  to nije bilo ništa značajnije.

Poznati ste i po izradi slika, a već ste imali i dvije izložbe. Jednu u Gradskoj knjižnici u Zaboku, a drugu u Maloj galeriji Polanović.

Tako je i želim se zahvaliti Hrvatskoj udruzi «Muži zagorskog srca» koji su organizirali prvu izložbu mojih radova sa školjkama. To mi je neka vrsta opsesije. Još kao dijete divio sam se ljepoti školjke, od one potočne do morske. Kasnije sam počeo  skupljati te školjke, ljepiti i slagati nešto. Prvi pokušaji su bili dosta jalovi, no to se sada pretvorilo u nešto ljepše. Na kraju krajeva umjetnost nema granica, jer svaki čovjek u umjetnosti može izraziti ono što on osjeća, a ja sam odabrao ovakav način. Puno ljudi slika na staklu, akvarelima, a ovo je jedna originalna tehnika, jer uvijek nastojim biti originalan.

Kakvi motivi se protežu kroz Vaše radove?

Prvenstveno su to morski motivi, kao što su obala, brodovi, luke, ribarski alati, morske nemani, ribe, a ima i sakralnih motiva. Npr. hostija uokvirena školjkama, pa grozd koji predstavlja euharistiju, križevi raznih vrsta, kipići Majke Božje i Svetog Antuna te drugih svetaca uokvirenih školjkama. Ima raznih motiva i tema, sve ovisi o inspiraciji, a mnogo puta je to neka apstrakcija. Često kada počnem raditi, ne znam što će na kraju ispasti. Jednostavno počnem slagati školjke, kombinirati i u jednom trenutku kad prepoznam nešto tu prekinem, jer mislim da sam napravio što sam htio. Na kraju, svatko može vidjeti u mojim slikama što kome i kako odgovara, pa  nek se pita što je pjesnik time htio reći.

Gdje nabavljate školjke?

Do prošle godine sam ih sakupljao isključivo sam na morskoj obali, a nakon što su ljudi imali prilike vidjeti moje radove, donose mi školjke što me veseli. Pogotovo djeca koja me obilno obasipaju njima na čemu sam vrlo zahvalan. Zauzvrat im napravim nešto od školjkica i poklonim im. Sve je više ljudi koji me razvesele uvijek novim školjkama s mora.

S obzirom na prevladavajuće morske motive u vašim radovima, znači li to da ste fascinirani morem?

Jesam. More je izvor života, jedna snaga, veličina. Kad promatram, za mene nema ljepšega od oluje na moru, kad gledam tu veliku silu vidim da smo mali i sitni ljudi te moramo sami sebi priznati da se ne smijemo previše uznositi, uzdizati i praviti se veliki, pa druge pokoravati i uništavati, nego gledati da postoji nešto što je puno jače od nas. Ako to nešto postoji, onda postoji netko tko sve to vidi i tko nas prati.

HVALA SVIMA KOJI DONOSITE ŠKOLJKE VLČ. ŽUPNIKU UZ PREPORUKU DA TO ČINITE I NADALJE.