Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.« Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.« Riječ Gospodnja.
Komentar: Najveća radost za čovjeka jest dar vjere. Kad promatramo svijet i ljude oko sebe opažamo kako su užurbani, prestrašeni, izgubljeni. Prividna sreća samo je maska na licima svih koji žive za ovaj svijet a ne priznaju ili ne znaju za život vječnosti. Upravo vječnost daje smisao svemu: i radu i odmoru i tuzi i radosti i zdravlju i bolesti i bogatstvu i siromaštvu i rađanju i umiranju.
Dva su se prijatelja odlučila poći na daleko putovanje i razgledanje svjetskih ljepota. Prvi je spremio samo najnužnije stvari koje su sve stale u malu putnu torbu a drugi je započeo svoje pakiranje i tužan zastao. Nagomilao je ogromnu hrpu stvari i predmeta a još nije pravo ni počeo. Naslagao je brdo zemljopisnih karata, rječnika stranih jezika, knjiga za proučavanje, sportske odjeće. Za hladne krajeve počeo je pakirati zimsku odjeću, za tople ljetnu. A tek hrana. Tko zna da li ćemo moći kupiti zdravu hranu i piće? Na kraju je bespomoćan sjeo na pod i uzdahnuo: „najbolje da odustanem od svega“. Prijatelj ga pogleda, nasmiješi mu se i reče: „Sve su to stvari koje će te na putu samo kočiti i opterećivati. Jedino što trebamo za naše putovanje jest – cilj!“
Doista, čovjek ovoga svijeta nema cilja i zato ga budućnost plaši. Izgubljeno gleda pred sebe i sve što čini postaje besmisleno jer mu se uvijek čini da to nije ono pravo, da ga to ne ispunjava, da ga ne usrećuje. Zato se njegov život pretvara u pakao, u nezadovoljstvo, u strah, u potpuni promašaj. Isus nam jasno poručuje da je domovina naša na nebesima. Do toga cilja se ne dolazi jednostavno i pouzdanjem u svoju snagu i sposobnost. To je put koji traje cijeli zemaljski život, često traži odricanja i žrtve, često se javljaju sumnje da li smo izabrali pravi put; dok drugi uz nas prolaze lako, zadovoljno i prividno sretni mi se patimo i posrćemo, hramamo i padamo. Pa ipak oni bez vjere završavaju u provaliji života a mi stojimo pred vratima rađanja novog života koji struji u život vječni. Vjera je dar za koji treba neprestano moliti. Čovjek bez vjere je kao vaza bez cvijeća.
