U očima majke zrcali se nebo. U njima se kriju polja zlatnog klasa, i biseri suza da prekriju rane u bespuću boli što život talasa. Licem su joj zvijezde rasute, ko duga, kad se smiješak preli niz usnice meke, dok rukama grli bespomoćno čedo i doziva pjesmom anđeoske jeke. U kosi joj snjegovi ostavili traga dok je zipku noću štitila od bura, dok je budna bdjela s krunicom u ruci, moleć pod raspelom kasnih noćnih ura. Njezino je srce veće od planine, da u njega stane sva djetinja mašta. U njemu su skriti padovi i strepnje, a kuca samo zato…
