Naši vjeroučitelji

 Danijel Cvetko, vjeroučitelj

VJERONAUK U ŽUPI I ŠKOLI

Na području naše župe nalazi se nekoliko srednjih škola: Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok u kojoj radi vjeroučiteljica Nada Jakopec, zatim Srednja škola Zabok gdje rade vjeroučiteljice Željka Žigman i Sandra Meglić koja je trenutno na porodiljnom pa ju mijenja vjeroučitelj Marko Vuković. U Gimnaziji Antuna Gustava Matoša Zabok rade vjeroučitelji Jozo Kozulović i Ivan Miškulin voditelj Županijskog vijeća vjeroučitelja srednjih škola i domaći vjeroučitelj. U Osnovnoj školi Ksavera Šandora Gjalskog Zabok, uz dvije područne škole PŠ Martinišće i PŠ Špičkovina, rade četiri vjeroučitelja: Ivica Galeković koji putuje iz Zagreba, a ostali su Silvija Kolar, Ksenija Miškulin, voditeljica Županijskog vijeća za osnovne škole, i Danijel Cvetko domaći vjeroučitelji. Na području naše župe živi vjeroučiteljica Marica Celjak koja radi u OŠ Bedekovčina.

Kao vjeroučitelj, radim u osnovnoj školi 15 godina, te sam kroz to vrijeme stekao razna i bogata iskustva. Prvih pet godina radio sam u Novom Zagrebu, župa Travno, zatim kratko na Jabukovcu u Zagrebu i sada ovdje u Zaboku. Proteklih godina radio sam u svim odjeljenjima od 1. do 8. razreda, ovisno o potrebama i dogovoru s ostalim vjeroučiteljima. Unazad nekoliko godina, nastojali smo pratiti svoje učenike od prvog do viših razreda, ukoliko je to zbog ostalih obveza bilo moguće.

Na taj se način možemo bolje međusobno upoznati s vjeroučenicima tijekom svih osam godina, te je i sam rad ljepši i ugodniji. Doista je prekrasan osjećaj na kraju osmoljetke prisjetiti se što smo sve zajedno s vjeroučenicima prošli, od samih početaka, vezanja vezica u prvom razredu, učenja ili ponavljanja prvih i važnijih molitvica; uključivanje u sudjelovanje na euharistijskom slavlju do primanja sakramenta prve pričesti u trećem i potvrde u osmom razredu, kada vjeroučenici odlaze u srednje škole i dalje u život, noseći sa sobom ono svjetlo vjere koje im je upaljeno prilikom krštenja, a koje smo kroz osmoljetku nastojali razbuktati i oplemeniti. Slične osjećaje i pozitivne misli sa mnom dijele vjeroučitelji koji rade u srednjim školama.

U današnje vrijeme možemo često putem medija čuti razne rasprave o tome je li dobro da je vjeronauk prisutan u školi ili mu je ipak mjesto u župi. Nakon mog višegodišnjeg iskustva i rada s vjeroučenicima u osnovnoj školi mislim da bi bilo teško zamisliti školu bez prisutnosti samog predmeta vjeronauka kao i vjeroučitelja. U prvom redu kvalitetno izvođenje vjeronauka u školi najvećim dijelom ovisi o samoj osobi vjeroučitelja, imajući na umu kako je on taj koji prenosi Evanđelje, te kako je u prvom redu kršćanin. A biti kršćanin ne znači samo vjerovati, nego ići za Kristom, svjedočiti Krista, nasljedovati Krista. Svatko od nas vjeroučitelja mora voditi brigu o svom duhovno vjerničkom identitetu vjeroučitelja, što zahtijeva konkretnu kršćansku duhovnost i crkvenost. Tu je u prvom redu sakramentalan život, povezanost sa župom u kojoj živi ili (i) povezanost sa župom u kojoj radi. Zatim rad na sebi: čitanje i praćenje različite literature, katoličkog tiska, medija, redovito usavršavanje kroz različite seminare, vijeća vjeroučitelja i duhovne vježbe. Svi se mi trošimo u radu s vjeroučenicima pa je potrebno povremeno i „napuniti baterije“. Ovdje spada i odnos prema župi i župnicima, župni pastoral i sve ostalo što obavljamo u župi, ovisno o dogovoru sa župnicima. Ne smijemo zaboraviti i na naš odnos prema samoj školi kao ustanovi, njezinim djelatnicima i našim kolegama. Svjestan sam kako je središte svega euharistijsko slavlje. Kada me vjeroučenici vide u nedjelju na misi, smatram i imam osjećaj da je i njima ljepše i ugodnije, da naše druženje i zajedništvo, pa i znanje – ono što u školi naučimo, možemo u praksi i našem svakodnevnom vjerničkom životu primijeniti. Ovdje se nezaobilazno mora spomenuti prvi veći problem na koji neki od vjeroučitelja nailaze, a to je da i u našoj župi kao i drugdje ima vjeroučitelja koji doista daleko putuju kako bi predavali vjeronauk u školi. Nije im lako, a i sam sam to isprobao kada sam pet godina, dok sam živio u Zagrebu, svakodnevno putovao u Zabok na posao. U tom slučaju vjeroučitelj ne zna kojoj župi pripada, kamo da ide na misu: u župu gdje radi i gdje će se susresti sa svojim vjeroučenicima, ili u župu u kojoj živi zajedno sa svojom obitelji. No, u razgovoru i dogovoru sa župnicima i to se dade uskladiti, ali je potrebna obostrana fleksibilnost, otvorenost i razumijevanje. Zato smatram kako je naša služba vjeroučitelja više crkvena, a ne svjetovna; biti vjeroučitelj više je poziv i poslanje nego sama služba. Ali ipak je prekrasan osjećaj biti svjestan činjenice kako smo Kristovi učenici, te kako i ostale vodimo Kristu; kako naočigled raste sjeme vjere koje smo posijali, ali koje još uvijek treba puno obrađivati i zalijevati, da bi uz Božji blagoslov donijelo rod. Mi kao vjeroučitelji poslani smo Božjom riječju nastanjenom u našem srcu mijenjati ljude. Činiti ih radosnima, donositi im mir i sigurnost. To su konačni ciljevi vjeronauka u školi. To je teološka dimenzija odgojno-obrazovnog sustava.

Sljedeće pitanje koje se često postavlja je pitanje ocjenjivanja u školi. Osobno o tome mislim kako svaki vjeroučitelj prilikom ocjenjivanja ne samo da mora biti „profesionalac“ u svom radu, zadovoljavajući pri tom sve potrebne elemente i poštujući pri tom svaku osobnost vjeroučenika, već mora imati dobro srce. Mora biti „pastir“, „dobri Otac“, slažući se pri tom s mnogim izjavama kako je teško ocijeniti nečiju vjeru, već imajući na umu kako ovdje ima više elemenata, a u prvom redu je odnos prema vjeri. Nadovezujem se ovdje na razmišljanje mnogih svećenika i župnika koji dobronamjerno misle kako je prije bilo možda lakše kada je vjeronauk bio u župi, jer tko je dolazio na župski vjeronauk, taj je i primao sakramente. Sada se pojavljuje mogli bismo reći novi trend, novo razdoblje generacija koje su išle u većem postotku na školski vjeronauk, primile sakramente, ali nisu aktivni vjernici. Išli su na vjeronauk ne zbog osobnog stava, nego zato što ide većina. Takvi roditelji teško mogu odgojiti svoju djecu u vjeri i pružiti im pravi i očekivani primjer.

Stoga bih ovdje u prvom redu citirao našeg kardinala, koji je jednom zgodom poručio nama vjeroučiteljima kako „je vjeronauk u školi školski predmet koji se u školu treba potpuno uklopiti poštujući sustav obrazovnog standarda“. Jer vjeronauk u školama nije samo puka informacija o kršćanstvu, već ima posebnu vezu s kršćanskim vjerskim naukom i našom Rimokatoličkom crkvom. Ovo ni pod koju cijenu ne bi smio biti problem, već poticaj svima nama u stvaralačkom razmišljanju i pronalaženju novih ideja i inicijativa.

Živimo u užurbanom vremenu, kada sve manje imamo vremena jedni za druge, za svoje obitelji, a to se osjeća i odražava i na samim vjeroučenicima. Zato i sam vjeronauk u školi mora imati i suvremen način promišljanja i prenošenja kršćanske poruke. Svakako mora biti povezan i sa župskom katehezom, koja bi isto tako morala biti suvremenija. Ako želimo da ona doista i zaživi, a što je neophodno važno i potrebno, nikako ne bi smjela biti izvođena u nekadašnjem obliku, a s druge strane ne bi smjela biti ni kopija vjeronauka u školama. To bi moglo dovesti i do određene nezainteresiranosti pa čak i dosade kod vjeroučenika ako se isti sadržaji obrađuju više puta na različitim mjestima (škola, crkva, župa…). Razgovarajući sa svojim župnikom složio sam se s njegovim mišljenjem kako je najvažniji potez koji bi nas vodio u tom smjeru upravo vjernički odgoj odraslih, jer upravo su obitelj i odrasli najvažnija spona u sazrijevanju i vjerničkom odgoju mladih i djece. Na ovaj način bi im i oni pružili ne samo potporu, nego i znanje. Kad se prisjetim svojeg djetinjstva, svojih odlazaka u crkvu na misu, različite pobožnosti, hodočašća, mnogi stariji (ne samo roditelji) bili su mi u tome primjer, uzor, poticaj. Mnoge stvari naučio sam u praksi, imali smo više vremena jedni za druge. Sam stil i način života, od igre do različitih svakodnevnih obveza, bio je potpuno drugačiji. Danas se događa da vjeroučenici nemaju osnovnog temeljnog vjerničkog znanja kada dolaze u prvi razred, pa im je i te kako teže prisustvovati na euharistiji, često se događa da su nestašniji, življi, ali nisu oni tome krivi. Iako pri tom pokazuju velik interes, imaju mnogo pitanja i doista ih sve zanima. To su mogli bismo reći novije generacije, koje mnoge stvari ne primaju zdravo za gotovo, već vole istraživati. Vole znati, naučiti. Da bi mogli aktivno sudjelovati kao vjernici, potrebno im je određeno predznanje. Potreban im je konkretan primjer, uzor kod odraslih, praksa.

Biti vjeroučitelj u današnje vrijeme doista je zahtjevno, ali i prekrasno. Mogao bih reći kako onaj tko želi može doista puno toga učiniti, ali prijeko je potrebno izgraditi prave i čvrste međuljudske odnose sa školom i župnicima. Nakon toga doista ima otvorene i slobodne ruke za različite izvanškolske aktivnosti povezane sa župom, što doista donosi mnogostruki urod. Veseli me rad u mojoj župi i sredini, jer su doista ti odnosi između nas vjeroučitelja, ravnatelja, župnika pa i roditelja na zavidnoj razini. Isto tako nedavno uvođenje Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda doprinosi samoj kvaliteti izvođenja ne samo vjeronauka u školi već i svih ostalih predmeta. Tako smo neke projekte već ostvarili, a neki su pred nama, kao što je bio Zaziv Duha Svetoga na početku školske godine, kada se čitava škola okupila u župnoj crkvi, što je bio prekrasan doživljaj, zatim tu su Dani kruha, blagdan Svih svetih, Nikolinje, Božić. Samu korizmu započeli smo, kao i svake godine, obredom pepeljenja na Čistu srijedu. Doista je prekrasan osjećaj vidjeti sve vjeroučenike i učitelje okupljene u crkvi; samim time uče se i kulturi ponašanja u crkvi, dublje mogu doživjeti i shvatiti bit obreda pepeljenja, i ono najbitnije – shvatiti kako je crkva naš dom, kako i ja u njoj imam svoje mjesto. Svi ti događaji itekako pomažu vjeroučenicima u njihovoj vjerskoj izgradnji, ali i osjećaju da pripadaju zajednici – Crkvi.

Na kraju, istaknuo bih važnost vjeroučiteljskog poziva, ali bih pri tom naglasio kako vjeronauk u školi moramo gledati kao cjelinu, kao sastavni dio cjelokupnog odgoja i obrazovanja. Jedino tako ćemo odgojiti vjeroučenike da jednog dana kad odrastu budu ljudi, oni koji ne zloupotrebljavaju svoje bližnje ili svoj okoliš, oni koji su sposobni izaći iz začaranog kruga zgrtanja i trošenja, ljudi koji neće zanemariti ono uzvišeno i sveto u sebi i drugima.

Ksenija Miškulin i Ivan Miškulin – vjeroučitelji

VJERONAUČNA NATJECANJA

Sva vjeronaučna natjecanja korijene vuku iz dječjeg mjesečnog lista „Mali koncil“ koji je svjetlo dana ugledao u ožujku davne 1966. godine. Tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper i đakovački biskup Stjepan Bauerlein dogovorili su se o izdavanju posebnog dječjeg lista koji je izrastao iz rubrike “Vama, djeco” iz poznatog „Glasa Koncila”. Odgovornim je urednikom postao tadašnji zagrebački pomoćni biskup, a kasnije nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić. Po zamisli don Luke Depola i Mije Gabrića list 1977. dobiva i skraćeni naziv “Mak” (od MAli Koncil). Luka Depolo glavni je urednik bio duge 24 godine sve do svoje smrti 1998. godine kada ga je naslijedio Vojmil Žic, koji je i danas glavni urednik „Maka“.

Na prvoj stranici lista već godinama stoji najljepši i najstariji kršćanski pozdrav “Hvaljen Isus i Marija” te riječi: “Naš Mak je cvijet molitve, znanja, igre i prijateljstva”. To dobro znaju i naši vjeroučenici koji ga rado čitaju jer im pomaže u vjeronaučnoj nastavi, pripravlja ih za svetu misu, razonodi ih i zabavlja ih. No kroz „Mak“ se i uči.

Vjeronaučna olimpijada

Prvo okupljanje, druženje, ali i natjecanje vjeroučenika pod nazivom “Vjeronaučna olimpijada Maloga koncila” zbilo se školske godine 1972./73. Tada, kad vjeronauk nije bio dopušten u školama, Vjeronaučna olimpijada povezivala je djecu i mlade na razini isključivo župnih zajednica. Naša je župa također sudjelovala na vjeronaučnom natjecanju u Zagrebu 1991. godine.

Vjeronaučna olimpijada pravi je polet doživjela ulaskom vjeronauka u škole 1991. godine, a osobito u tri godine priprave za Veliki jubilej 2000. godine. Godina1998. bila je posvećena Duhu Svetom i naši su krizmanici i učenici Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog svojim znanjem, a pod vodstvom vjeroučitelja Ivana Miškulina, izborili Državno natjecanje koje je održano u Križevcima. To su Martina Rubil, Nikolina Tuđa, Ana Mikulec, Tihana Hrastinski i Bojan Hržica. I danas su aktivni u našoj župnoj zajednici, pjevaju u Zboru mladih, čitaju na svetoj misi…

U godini Velikog jubileja tradicionalna Vjeronaučna olimpijada Maloga koncila postaje zajedničko djelo Glasa Koncila, odnosno Malog koncila, i Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije uz suradnju Zavoda za unaprjeđivanje školstva Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske. Makova olimpijada našla se i u Programu natjecanja, susreta i smotri izvannastavnih aktivnosti u osnovnim i srednjim školama i na taj način – izjednačavanjem vjeronaučnih natjecanja s natjecanjima iz drugih nastavnih predmeta – pridonijela djelotvornom i životnom povezivanju škole i župe, društva i Crkve.

Već dugih deset godina vjeroučenici zabočke osnovne škole, kao i srednjih škola, koje pripadaju Župi Svete Jelene Križarice, redovito sudjeluju na natjecanjima iz vjeronauka. Broj zainteresiranih učenika stalno raste pa se prvo održavaju i školska natjecanja.

Od dvadesetak vjeroučenika osnovne škole četiri su djevojke pobijedile na školskom natjecanju (Ivana Mikulec, Lidija Jadek, Lucija Pavlić, Klaudija Dačnik). Pripala im je čast i zadaća ove školske godine predstavljati našu školu, a i našu župu, na natjecanju vjeroučenika gotovo svih škola Krapinsko-zagorske županije. Tema je bila Život prve Crkve, a natjecanje je održano u Osnovnoj školi Franje Horvata Kiša u Loboru 6. veljače 2008. Ekipu je vodila i pripremala vjeroučiteljica Silvija Kolar, a prijašnjih godina vjeroučitelji Ksenija Miškulin i Danijel Cvetko.

Učenici srednjih škola odmjeravali su snage u znanju iz teme Isus Krist, a natjecanje na razini Krapinsko-zagorske županije održano je u Gimnaziji Antuna Gustava Matoša u Zaboku, a naši gimnazijalci osvojili su drugo mjesto pod vodstvom vjeroučitelja Ivana Miškulina. Vjeroučenike iz Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok pripremala je vjeroučiteljica Nada Jakopec. Uvijek smo pri vrhu ljestvice, vjeroučenici često odlaze kući sa zahvalnicom ili priznanjem, pokojom knjigom, suvenirom, ali i prepuni dojmova i novih prijateljstava.

Poseban čar vjeronaučnih natjecanja je to što su ekipna. Iz svake škole može sudjelovati po jedna ekipa od četiri člana (donedavno pet). Cilj Vjeronaučne olimpijade nije samo stjecanje novih znanja, već prilika za međusobno upoznavanje, druženje, povezivanje kako vjeroučenika, tako i vjeroučitelja. Škole domaćini natjecanja svake se godine mijenjaju. To je i prilika za upoznavanje kulturnih i povijesnih znamenitosti drugih mjesta te vrijednih vjerskih objekata. Uvijek je dobra suradnja i sa svećenicima koji predvode molitvu i blagoslov prije svakog vjeronaučnog natjecanja. Na Vjeronaučnoj olimpijadi uz vjeroučenike su uvijek i njihovi „treneri“, vjeroučitelji.

Evo i nekih olimpijskih sportova (tema) koje su naši vjeroučenici svladavali u protekle tri godine vođeni i praćeni budnim okom svojih „trenera“:

Osnovna škola

2006. S velikim Ivanom Pavlom II. kroz XX. stoljeće

2007. Bog nam govori po prorocima

2008. Život prve Crkve

Srednja škola

2006. Crkva dijaloga i oprosta

2007. Biblija – pisana riječ Božja

2008. Isus Krist

SINODA

Uz Vjeronaučnu olimpijadu tri se godine održavalo i natjecanje o Sinodi, kao priprava za Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Prošle je godine to natjecanje provedeno u Župi Svete Jelene Križarice u Zaboku. Sudjelovalo je devet ekipa po pet članova, a naša je zabočka ekipa na arhiđakonatskom natjecanju osvojila treće mjesto (Mateja Cvetko, Adela Roginić, Nikolina Mikulec, Helena Vranić, Martina Bakran).

KVIZ – ŽIVOT, DJELA I MISLI IVANA MERZA

U danima kad još nije zaživjelo ekipno natjecanje učenika srednjih škola iz vjeronauka, Katehetski ured Zagrebačke nadbiskupije u suradnji s postulatorom ocem Božidarom Nagyiem, organizirao je natjecanje o Ivanu Merzu povodom njegove beatifikacije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. te je tako Ivan Merz postao prvi vjernik laik blaženik Katoličke crkve u Hrvata. Nadbiskupijsko natjecanje o životu i djelovanju Ivana Merza održano je u Zagrebu 21. svibnja 2003. godine i to za vjeroučenike osnovnih i srednjih škola. Osnovnoškolci zabočke škole osvojili su šesto mjesto.

Na srednjoškolskom natjecanju pobijedili su vjeroučenici Gimnazije A. G. Matoša pod vodstvom mentora Ivana Miškulina. Pobjednička ekipa bila je u sastavu: Ines Paučnik, Maja Kurečić, Matea Srebačić, Željka Jajčević, Tomislav Milunović i Zoran Gudek (te zamjene Maja Hrastinski i Karolina Deak). Naši su zabočki gimnazijalci osvojili vrlo vrijednu nagradu – hodočašće u Rim koje je realizirano u proljeće 2004. godine. Uživali su u vjerskoj i kulturnoj baštini antičkog, kršćanskog i modernog Rima te gostoljubivosti smještaja u Hrvatskom domu svetog Jeronima. Susreli su se s papom Ivanom Pavlom II. na audijenciji gdje je prozvana i Gimnazija Zabok. Uz Rim i Vatikan zabočki su gimnazijalci i njihov vjeroučitelj posjetili još Loreto, Asiz i Padovu.

Andreja Cvetko, II.a

BITI SVJEDOKOM VJERE

Ispovijest jedne gimnazijalke

„Nije da te provjeravam… Ali koliko često ideš u crkvu?“

„Hm. Ovaj… Ne baš onoliko često koliko bih trebala.“

„Pa dobro… Koliko često?“

„Ne znam.“

„Jednom u tri mjeseca?“

„Neee… Ipak, češće.“, iako sam se u sebi pitala je li stvarno tako.

Pitanje vjeroučitelja me iskreno zateklo. Sjetila sam se kako je svećenik na jednom od vjeronauka prije sakramenta potvrde govorio da će „80% nas doći u crkvu sljedeći put za vjenčanje, 10% će dolaziti s vremena na vrijeme, a 10% će biti redovito“. Sjetila sam se kako sam razmišljala o tome da neću dopustiti da budem među ovih 80%. I uspjela sam u tome. Ali ipak nisam u onih revnih 10%, nego u 10% onih koji dođu s vremena na vrijeme.

Sad trebam napisati nešto o radu i životu u gimnaziji iz kuta jedne… hm, pa ne tako revne vjernice. Sam me zadatak naveo da razmislim o utjecaju vjere na moj život uopće. Na pitanje jesam li vjernica, sigurno bih odgovorila potvrdno. Na pitanje koliko živim tu istu vjeru, namrštila bih se. U crkvi sam jednom… jednom u tri mjeseca?! Vjerujem u Boga. Molim se svaku večer – za sebe, bliske mi ljude i one koje volim, ali ih više nema. Zahvalim na danu kojeg sam imala priliku sretno proživjeti i molim da na kraju sutrašnjeg mogu učiniti isto. I… iskreno se trudim biti dobra osoba, bez obzira na broj nedjelja kad nisam otišla u crkvu i bez obzira na sve Očenaše koje nisam izmolila. Trudim se ne lagati, ne biti drska i živjeti tako da se na kraju dana osjećam dobro ako se osvrnem na svoje reakcije i postupke. Ne osjećam se na kraju svakog dana dobro… No, zadovoljna sam dokle god broj onih lijepih riječi, misli, postupaka nadmašuje one ružne i dok znam da se iskreno trudim. Odlična sam učenica drugog razreda Opće gimnazije. Postoje predmeti koje volim više, samim time ih i više učim, oni koje volim manje i oni koje uopće ne volim (ništa neobično, zar ne?). Prilično vremena trošim na učenje, iako se nikako ne mogu nazvati perfekcionisticom. Imam, također, mnogo različitih hobija i interesa, dani mi stvarno brzo prolaze i, iako danas nemam mnogo vremena za „gubljenje“ (što, dakako, ne znači da ga nemam uopće), vjerujem da će mi jednog dana biti drago što sam bila svestrana. Volim reći da me kroz život gura neka pozitivna energija, s obzirom da sam uglavnom prilično vedra i rijetko umorna. No, trebalo mi je prilično dugo da shvatim da ta pozitivna energija nije vjerojatno ništa drugo nego Vjera. Ne vjera samo u Boga. To je i vjera u dobro u drugima. Optimizam. Nada. Vjera u novi dan i bolje… Ne bolje sutra. Bolje danas. Vjera u druge prilike. I, možda ona najvažnija, vjera u samu sebe.

Ne znam koliko sam mudra za svoje godine (nadam se, dovoljno) niti koliko još trebam narasti. Ponekad se ponašam kao da sam najpametnija na svijetu, iako sam svjesna da nisam… (Tada me uglavnom prilike brutalno sruše na zemlju.) Ponekad sam neskromna, ponekad pak manja od makova zrna… Griješim. O, da. No, ponosna sam na sebe i svoja postignuća onakva kakva jesu jer su – moja. Ipak nisam bila sama dok sam ih postizala. I dok vjerujem, nikad neću biti… Netko mi ipak čuva leđa – s neba.