Press "Enter" to skip to content

Nastupna propovijed zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića

Na blagdan sv. Franje Asiškog, 4. listopada 1997., službu zagrebačkog nadbiskupa preuzeo je nadbiskup Josip Bozanić. Prigodom 24. obljetnice od ovog važnog događaja za Zagrebačku nadbiskupiju prenosimo nastupnu propovijed zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića.


“Promicanje socijalne pravde naš je prioritet”

Pozdravljam te sveta Crkvo zagrebačka.

Služeći se riječima sv. Pavla apostola, pozdravljam tebe Crkvo Božja u Zagrebu, tebe časna Crkvo zagrebačke nadbiskupije, sve vas koji ste posvećeni u Kristu Isusu i pozvani na svetost, vas koji na bilo kojem mjestu prizivljete ime Gospodina našega Isusa Krista:

„Milost vam i mir od Boga Oca našega i Gospodina Isusa Krista. Zahvaljujem svagda Bodu mojemu za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu, u kojemu se obogatiste u svim darima“ (usp. 1 Kor 1, 2.5). „Zahvaljujem Bogu mome po Isusu Kristu za sve vas: što se vaša vjera navješćuje po svem svijetu. Doista, svjedok mi je Bog – komu duhom svojim služim u Evanđelju Sina njegova – da vas se u svojim molitvama neprestano spominjem“ (Rim 1, 8-10).

Braćo i sestre, dostojno je i pravedno na slavu se Božju zajedno prisjetiti velikih i raznolikih darova kojima je u tijeku devet stoljeća sve do današnjega dana obogaćena drevna Crkva zagrebačka, po svojim mučenicima, svecima, pastirima, ženama i muževima čiste i djelotvorne vjere.

Ova zagrebačka Crkva naslijedila je, kako nam je i sveti otac Ivan Pavao II. naglasio na hipodromu u Zagrebu, starokršćansku baštinu kontinentalne Hrvatske, baštinu sv. Kvirina biskupa i mučenika sisačkoga, baštinu prvog tisućljeća kršćanstva na ovim prostorima. Ova, zagrebačka Crkva blagoslovljena je brojnim nebeskim građanima. Iz dugog niza muževa i žena spominjemo: sv. Marka Križevčanina, prezbitera, bl. Augustina Kažotića, biskupa, sluge Božje: biskupa Josipa Langa, franjevce Antu Antića i Vendelina Vošnjaka, te vjernika laika Ivana Merza. Na smiraju ovoga dvadesetog vijeka i drugog tisućljeća s pobožnom željom i velikom čežnjom iščekujemo radosni dan kada će nas obasjati svetost najsvjetlijeg lika svete Crkve zagrebačke – sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, čije zemne ostatke u ovoj katedrali vjerni puk časti s velikom pobožnosti.

Papa Ivan Pavao II. danas me šalje biti predstojnikom vjere ove zagrebačke Crkve. Tu, za mene, neočekivanu i iznenadnu Papinu odluku, koja od mene traži promjenu sredine životnoga djelovanja, koja traži da dođem k vama i da svoj život odsada udružim i povežem s vašim, prihvaćam jedino i samo u vjeri i predanju Božjoj providnosti koja vodi tijek povijesti. To predanje moglo bi se sažeti u riječima koje autor Poslanice Hebrejima stavlja u usta Gospodina našega Isusa Krista; „Evo dolazim!… Vršiti, Bože, volju tvoju!“ (Heb 10, 7).

Mnogima, zaista mnogima, koji su mi prošlih tjedana i mjeseci čestitali na imenovanju, a ovih dana na preuzimanju službe zagrebačkog nadbiskupa, od srca zahvaljujem i obećavam spomen pred Gospodinom.

Dolazim, dakle, u duhu poslušnosti Božjoj volji koja se očitovala u odluci Svetoga Oca, kojemu i s ovoga mjesta obećavam iskrenu ljubav, trajnu vjernost i sinovsku odanost. A Vas, naš Papin predstavniče u Hrvatskoj, preuzvišeni gospodine mons. Giulio Einaudi, u ovom svečanom slavlju pozdravljam i molim da izraze moje odanosti i zajedništva prenesete svetom ocu Ivanu Pavlu II. Apostolska Stolica, kojoj ste Vi među nama predstavnik, nije samo jamac katoličkog zajedništva već nam to i davna i novija povijesna iskustva našega hrvatskog naroda svjedoče kako je čvrsta veza sa Svetom Stolicom djelotvoran oslonac crkvene, pa i nacionalne samobitnosti.

Znam da me u Zagrebu čeka Crkva koju Krist posvećuje: Crkva koja vjeruje i ljubi, Crkva koja trpi i pati, Crkva koja se nada. U snazi sakramenta biskupskog reda i Papina poslanja sada sam nakalemljen na ovu Crkvu da bih i ja bio dionikom njezina života. Ovdje me čeka i Crkva mnogih molitelja. Zahvaljujem vam, draga moja braćo i sestre, na molitvama koje ste prošlih tjedana i mjeseci upravljali Svevišnjemu za vašega novog nadbiskupa. Vi ste moja utjeha.



U ovom slavlju u prvom se redu želim obratiti Vama, dragi i uzoriti kardinale. Vi ste poput Mojsija vodili vjerni narod zagrebačke nadbiskupije i našu domovinsku Crkvu gotovo tri desetljeća. Okupljali ste nas u Mariji Bistrici, Solinu, Ninu, sa Stepinčeva groba svjedočili za istinu i hrabrili mnoge u teškim vremenima komunističkog mraka i pritiska, da biste nas, iako ratom pogođene, ali i nadom okrijepljene, u osvitu novih vremena onako brojne predstavili Svetome Ocu u Zagrebu. Hvala Vam, oče kardinale! Za Vas doslovce vrijedi ispovijest Apostolova: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac“ (2 Tim 4, 7-8). Danas, na blagdan sv. Franje Asiškoga, srdačno Vam čestitam Vaš cijenjeni imendan, preporučujem se u Vaše molitve, očekujem Vaše bratske savjete i radujem se daljem zajedništvu s Vama.

Uzoriti naš kardinale, zahvaljujem Vam osobito za Vaše molitve. Znam da ste dugo molili za svog nasljednika. Danas ste mi predali u ruke nadbiskupski štap i time, vanjskim činom, označili prijenos pastirske službe u zagrebačkoj nadbiskupiji od Vas na mene. Ušavši biskupskim ređenjem po polaganju Vaših ruku među apostolske nasljednike, ovime na časnoj stolici zagrebačkih biskupa i nadbiskupa uzimamo 76. mjesto; mjesto iza Vas, a time iza Vašeg prethodnika, našeg velikog koncilskog oca kardinala Franje Šepera, pa zatim sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca – svjedoka vjere koji je pronio glas o našoj progonjenoj i mučeničkoj Crkvi diljem svijeta – i tako redom unatrag do prvog pastira ove drevne Crkve, biskupa Duha.

Baština je to koja obvezuje i koja je u ovo vrijeme predana u naše ruke; u ruke pastira ove Crkve, njegova prezbiterija i čitavoga Božjeg naroda. Nakon uspostave biskupija: požeške i varaždinske, od danas zagrebačka nadbiskupija nastavlja svoj povijesni hod u novim granicama.

Draga braćo svećenici, vi ste, kako kaže Koncil, mudri suradnici biskupskog reda (usp. LG 28). Vama otvaram svoje srce i želim da za početak zajedno prihvatimo program koji je dao Isus u evanđeoskom poglavlju o Dobrom Pastiru: poznajem svoje i moji poznaju mene (usp. Iv 10, 14). Ponavljam sa sv. Pavlom: „Želim vidjeti vas… da se zajedno s vama oborim po zajedničkoj vjeri, vašoj i mojoj“ (Rim 1, 11). Očekujem međusobno razumijevanje, sposobnost dobronamjernog tumačenja onoga što svaki od nas čini, da znademo malo pričekati prije nego donesemo sudove i da budemo spremni na međusobno opraštanje. Samo po prihvaćanju i opraštanju raste sakramentalno zajedništvo u koje smo ušli po svetom redu. Svakome od nas upravljen je poziv koji u ovome svečanom slavlju ponavljam: raspiruj iz dana u dan milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju biskupovih ruku (usp. 2 Tim 1, 6).

„Učitelju, svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo!“ (Lk 5, 5). Koliko su puta, braćo svećenici, riječi Šimuna Petra bile i u našem srcu, iako ih možda nismo glasno izgovorili. Međutim, mi smo sada ovdje da bismo ponovili s Petrom: „Gospodine, na tvoju riječ bacit ću mrežu!“ (Lk 5, 5). nadbiskup je tu da zajedno s vama baca tu mrežu u jednostavnosti i povjerenju. Tu vam želim biti blizu; tebi župniče; tebi župni vikaru, tebi kapelane, tebi odgojitelju i profesore. Danas se mnogo očekuje od svećenika. Braćo svećenici, mnogi dolaze k nama s raznim ponudama. Želimo ostati slobodni da bismo se sasvim posvetili Isusovu djelu. Krist Gospodin poziva nas da budemo ribari ljudi. Taj posao nikad nije završen. To poslanje uvijek iznova traži potpuno predanje naše ljudske slobode evanđeoskoj slobodi. To je navještaj koji otvara srce za predokus nebeske radosti.

Našim bogoslovima i sjemeništarcima te mladima koji me sada slušaju želim to isto ponoviti: lijepo je pomagati drugima u njihovim potrebama, lijepo je graditi civilizaciju ljubavi, lijepo je izaći iz vlastite samoće i zatvorenosti, lijepo je stvarati zajednicu, a osobito je lijepo sve to činiti u ime Evanđelja. Stoga, isplati se poradi toga izvući lađe na kopno, ostaviti sve i slijediti Isusa.

Vama posvećenim osobama, redovnicima i redovnicama, koji ste u tako lijepom broju prisutni u gradu Zagrebu i na području naše nadbiskupije, a mnogi od vas u ovom gradu imaju i matičnu kuću svoje provincije, poručujem: ova Crkva i naše vrijeme doista trebaju svjedoke koji žive evanđeoske savjete: poslušnosti, siromaštva i čistoće. Vi ste ostvarenje pluralizma u Crkvi. Kao pastir Crkve želim vam otvarati mogućnosti za apostolat vlastit vašim karizmama. Potrebe naše Crkve na pragu trećeg tisućljeća postavljaju mnoge zahtjeve pred nas, i od nas pastira traže da razborito raspoređujemo službe i povjeravamo zadatke kako se ne bi trošile nepotrebne snage. Stoga vas, braćo redovnici i sestre redovnice, pozivam na zajedništvo i dogovaranje u vršenju apostolata, čiji nam je cilj – u različitosti putova – ipak uvijek isti.

Dopustite mi da se danas, na blagdan sv. Franje Asiškoga, obratim njegovim duhovnim sinovima i kćerima. Franjevaštvo je duboko opečatilo kršćanstvo hrvatskoga naroda u povijesti. Naša Crkva i danas zahvaljuje Bogu za brojne duhovne sinove i kćeri sv. Franje. Hrvatskom je narodu, osobito u ovo vrijeme, potrebna franjevačka karizma: vedre nade usmjerene prema budućnosti. Vama, draga braćo franjevci i sestre franjevke, velim: osluškujte svoju izvornu karizmu, budite hrabri za novi korak, jer dobit ćete stostruko.

Naš hrvatski narod u ovom povijesnom času treba glasnike nade koji će mu otvarati putove budućnosti. Dok se narod nalazio u situaciji obrane svojih temeljnih prava i samobitnosti, trebalo je više isticati svoju povijest, ali kad se otvara razvitku, potrebna mu je dobronamjerna i istinoljubiva kritičnost te proročka usmjerenost prema budućnosti.

Crkvu vodi Duh Sveti. On u Božjem narodu u svakom vremenu budi potrebne karizme. Sveti Otac govori o novim Duhovima i novom proljeću Crkve. Kristovi vjernici laici, obnova ove Crkve počinje od vas; od vas roditelja, očeva i majki; od vas koji ste kraljevsko svećenstvo, narod Bogu stečen, koji svojim radom i trpljenjem posvećujete ovaj svijet; od vas vjernika laika koji osjećate svježinu Duha i njemu se predajete, kako u župnim zajednicama, tako i u vjerničkim društvima i pokretima. Nadbiskup na vas računa u djelu nove evangelizacije.



Približavajući se godini 2000. Papa nas poziva da proširimo naše poglede prema novim iskustvima čovječanstva. To su iskustva dublje spoznaje Boga i čovjeka. Na temelju tih saznanja dolazi više do izražaja čovjek kao pojedinac, ali i potreba ujedinjavanje ljudske obitelji. Polazeći od te vizije, gledamo s posebnom nadom na Zagreb, naš glavni grad. Zagreb je središte Hrvatske i hrvatskog naroda, ne samo političko i gospodarsko nego i duhovno. Grad je to susreta, stvaranja, povezivanja i izmjene iskustva. S nadbiskupske stolice našega glavnog grada pozdravljam sve vas: ljude kulture, znanosti i sredstava društvenog priopćavanja. Ne možemo poreći da je naša hrvatska kultura prožeta kršćanskim humanizmom. To su pravi korijeni i temelji za zdravu budućnost. Hrvatskoj su danas potrebni mislioci i stvaratelji, ljudi novih vizija, ljudi duha koji će unositi razumijevanje, dogovaranje i mir u odviše radikaliziranu i napetu našu javnost.

A vi, ljudi politike, bilo da ste na vlasti ili k njoj težite, nemojte tražiti od Crkve da se bavi politikom kad se radi o sudjelovanju u vlasti. Crkveno poslanje je druge naravi. Crkva, otvorena duhu Drugoga vatikanskog sabora, traži samo slobodu da može – u zgodno i nezgodno vrijeme – naviještati Evanđelje sa svim istinama i smjernicama koje su u njemu sadržane.

U ovo prijelazno vrijeme, bremenito poslijeratnim posljedicama, Crkva želi biti blizu svima potrebnima: u prvom redu prognanicima i izbjeglicama, svima koji su ostali bez kuće i obiteljskog ognjišta, invalidima i ratnoj siročadi, nezaposlenima i umirovljenicima. Promicanje socijalne pravde naš je prioritet.

Osobito su nam na srcu stradale župe naše zagrebačke nadbiskupije. Pozivamo sve na solidarnost i pomoć u obnovi i izgradnju.

Idemo u susret Velikom jubileju i želimo da se i naša Crkva obnovi, da u svjetlu milosrdne ljubavi Boga Oca ispita svoju dugu prošlost da bi mogla – opraštajući i primajući oproštenje – slobodnija ući u novo tisućljeće.

Veliki jubilej utjelovljenja Isusa Krista, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, traži od svih kršćana zajedničko svjedočenje pred svijetom. Na pragu trećeg tisućljeća potrebno nam je obnovljeno svjedočenje ljudi koji žive iz vjere u Boga.

Stoga danas srdačno pozdravljam u ovoj katedrali predstavnike Srpske Pravoslavne Crkve na čelu sa zagrebačkim parohom arhijerejskim namjesnikom Milenkom Popovićem, biskupa Evangeličke Crkve dr. Vladimira Deutscha, predsjednika Saveza baptističkih Crkava u Hrvatskoj dr. Branka Lovreca, predsjednika Židovske općine u Zagrebu dr. Ognjena Krausa, i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj efendiju Ševka Omerbašića.

Pozdravljam prisutne oce nadbiskupe i biskupe iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Jugoslavije, Austrije i Češke. Svima zahvaljujem na prisustvu i zajedništvu.

Pozdravljam sve koji danas hodočaste ovoj katedrali. Pozdravljam i prisutne vjernike krčke biskupije i rodnog mi Vrbnika.

Braćo i sestre Crkve zagrebačke, predstavnici vlasti koji nosite odgovornost za ovaj grad, ovu regiju i našu domovinu, a osobito vi, moji najbliži suradnici, pomoćni biskupe, kanonici, prebendari, župnici, župni vikari, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci, redovnici, redovnice, vjeroučitelji i vjeroučiteljice, laici angažirani u crkvenim službama, zaključujem ovu homiliju molitvom s vama i za vas:

Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse, što si nas danas okupio u ovako velikom broju. Hvala ti za ovu euharistiju koju slavim da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10).

Hvala ti za ovu prvostolnicu koja obuhvaća vjekove hrvatske povijesti.

Spasi, Gospodine, ovaj grad koji ti je drag, i ovaj puk koji te slavi. I neka zagovor Marije na nebo uznesene uvijek bdije nad ovim gradom, zagrebačkom nadbiskupijom i domovinom Hrvatskom. Amen.