Press "Enter" to skip to content

‘Ova vijest daleko nadilazi sve medijske izvanredne vijesti!’

izvor: Zagorje.com

U svom predbožićnom izdanju, proteklog utorka, Zagorski list objavio je intrevju sa župnikom Župe Sv.Jelene Križarice u Zaboku, vlč. Brankom Risekom. Intervju prenosimo u cijelosti:

BOŽIĆNI INTERVJU – Vlč. Branko Risek, upravitelj zabočke Župe sv. Jelene Križarice, koji je na toj dužnosti zamijenio vlč. Marijana Culjaka, pojasnio nam je važnost i značenje Došašća te uputio Božićnu poruku svim našim čitateljima

ZL: Iza nas je četvrta nedjelja Došašća, Božić je blizu, no, da prvo ponovimo čitateljima, što je to zapravo Došašće i što ono znači za vjernike?

Vlč. Risek: Moramo shvatiti da je Došašće pokorničko vrijeme, poput Korizme. Ono na što nas se čitavo Došašće poziva jest: ‘Bdijte i molite’. Bdjeti i moliti je važno da bi se pripremili za Božić. Ima sad još nekoliko dana koji su pred nama u kojima se možemo posvetiti molitvi, ispovjediti se ako do sad nismo stigli, tako da očistimo srce za dolazak Sina Božjega. Jer ovo što ćemo mi staviti bor i jaslice pa ispod kipić malog Isuseka, to nije njegov dolazak. Sin Božji dolazi u srce, a srce vrlo često zna biti prljavo i gore od štale, jer je nagrđeno grijesima. U svom ovom blještavilu i sjaju lampica po ulicama izgubio se pojam da je Došašće pokorničko vrijeme. Nego se Božić počeo slaviti već drugi dan iza Svih Svetih. I naravno, onda dođe Božić i već smo umorni od lampica, od fešti, domjenaka i svega onoga što se u Došašću događa, a što, zapravo, ne pripada vremenu Došašća. Vidimo da često imamo Božićne koncerte u Došašću. Kako bi rekao jedan moj profesor, nikom se ne čestita rođendan prije nego što mu jest rođendan. A mi imamo Božićne domjenke i Božićne koncerte prije Božića. Da se, kao, ne upropasti ono slobodno vrijeme iza Božića, koje si, doduše, netko ni ne može priuštiti jer radi takav posao. Prečesto previše robujemo konzumerizmu i sve ovo vanjsko nam je bitnije od srca. Dakle, cilj ovih zadnjih par dana do Božića prvenstveno bi trebao biti da se sredimo iznutra, da pripremimo srce za Isuseka, da nam on u njega dođe. A ovo vanjsko je i ovako, i onako, okićeno.

ZL: Ipak, živimo u svijetu kakvom živimo. Nudi li Crkva ‘odgovore’ na ovo moderno, konzumerističko vrijeme? Može li se ikako to dvoje pomiriti ili jednostavno treba svaki u sebi odrezati, prelomiti?

Vlč. Risek: Svako treba u sebi odrezati. Što se tiče nuđenja, mi u Došašću imamo, primarno, mise zornice, kao vrstu bdijenja kojeg sam spomenuo. Mada mnogi ljudi ustaju rano jer idu na posao, no treba nam tih pola sata mira u crkvi, na misi, koja po meni ne smije biti preglasna, već treba biti mirna, staložena i ponuditi čovjeku mogućnost da se povuče iz tog današnjeg svijeta koji je nemiran i bučan te da se sretne sam sa sobom. Mnogo je puta čovjeku problem šutjeti i biti u tišini upravo zato jer se tada sreće sam sa sobom, ali i s onim, iako to ne volim spominjati i tako nazivati, ali, evo, reći ću, s onim ‘demonima’ u sebi. Jer onda moraš sam sebi reći: ‘Ne valjam. Moram to popraviti’. A kad nam ulazi buka kroz uši, kao onda kad ljudi šeću gradom sa slušalicama u ušima, onda mi sebe ne preispitujemo. No, Crkva ne može konkurirati po pitanju buke, jer je ima previše oko nas, ali ta buka čovjeku niti ne treba. Čovjeku treba mir. Zato i spominjem mise zornice u kojima u sabranosti, u tišini, u crkvi možemo biti malo sami sa sobom da se preispitamo i pripremimo za Božić. I upravo je to Došašće. Vrijeme pripreme za Božić da bi Isus došao u naše srce preko našeg kajanja i propitkivanja samoga sebe. A ponavaljam, što se tiče nuđenja, Crkva ne treba uopće ići u korak s modernim vremenom u smislu da ćemo nuditi nekakve adventske događaje, kuhano vino i kobasice. To nema smisla. To ljudi imaju svugdje. Mi im trebamo nuditi mir, tišinu i treba čovjeku ponuditi da dođe samome sebi. Samo je pitanje koliko je čovjek spreman doći k sebi.

ZL: Dakle, smatrate da se ljudi boje doći k sebi?

Vlč. Risek: Naravno. Susret sa sobom je težak. Vrlo je lako drugome naći mane. O čemu mi razgovaramo na kavama? O drugome! Time pokrivamo svoje greške i svoje grijehe. Ako netko radi neki grijeh, onda nađe taj grijeh kod nekog drugog i onda taj njegov grijeh pokušava uveličati te tako ‘pokriti’ sebe. Zašto ljudi na kavi ne bi počeli govoriti o sebi? ‘Ja sam učinio to, to i to.’ Ili, ‘Moja obitelj ima tih i tih problema’. Dakle, mi sebe ne dajemo van, nego je lakše isticati drugoga. Svi se mi malo bojimo sami sebe, bojimo se uči u sebe i o sebi razmišljati. A mnogi ljudi će vam nakon ispovijedi reći da se nekako osjećaju lakšima.

ZL: Kad je u pitanju sam blagdan Božića, to se svake godine uvijek ističe, Uskrs je za Crkvu i vjernike najveći i najvažniji blagdan, no, ljudima je Božić ipak nekako draži. U svakom slučaju je radosniji.

Vlč. Risek: Uskrsnuće je nešto čemu mi težimo. No, teško je uvijek razmišljati o Uskrsnuću jer prije toga moramo razmišljati o svojoj smrti. A nitko se od nas ne veseli smrti. Mi bismo svi rado ostali u jednom otajstvu Božića. Bog je došao među nas, tu je s nama i sad se osjećamo sigurno. Bog koji nam se činio dalekim dolazi u liku malog djeteta, koje je uvijek lakše prihvatiti nego Boga koji nam je nepoznat i dalek, odnosno, kako ga neki ljudi ponekad percipiraju, koji je neki čovjek s bradom koji sjedi na oblaku. Zato nam je Božić u liku malenog djeteta puno lakše pojmiti. Evo, vidim često da su ljudi jako pobožni Blaženoj Djevici Mariji. Naime, svi smo mi kao djeca radije išli nešto ‘žicat’ mamu, nego tatu. Uvijek smo nekako lakše nešto ‘obavili’ kod mame, nego kod tate. A kako smo svi svjesni da smo grešni, onda se Boga i pomalo bojimo. Ali ne u onom pozitivnom strahu dara Duha Božjega. Nego smo u onom negativnom strahu, koji je uvijek nešto što nas koči u životu.

ZL: Spomenuli ste pripreme za Božić, one duhovne, spomenuli ste i prerano počinjanje ‘obilježavanja’ Božića, pa da se još malo dotaknemo tog dijela. Naime, u tim ‘izvanjskim’ pripremama za Božić ljudi se umore, pogotovo domaćice, koje pripremaju obilan blagdanski stol. Kako vi gledate na to?

Vlč. Risek: To ne može izostati. Jer taj blagdanski stol mora biti takav. Naravno, mi u svemu pretjerujemo pa tako i u tome, ali taj stol mora biti nastavak onoga što smo imali na svetoj misi. I pravi smisao tog Božića će biti ispunjen kad ćemo na Božić ići na misu. Ne samo po navici na polnoćku, nego da stvarno proslavimo tu Božićnu svetu misu iskreno, vjernički, onako kako treba, pa da se onda to obiteljsko druženje nastavi u slavlju za blagdanskim stolom koje mora biti preslika tog euharistijskog stola i zajedništva. I to mora biti. Nekima je taj Božićni stol jedini dan u godini kada su svi na okupu, u zajedništvu. I to ne smije izostati. Naravno, domaćicama ili domaćinima to jest obaveza i trud, ali mnogima je to najčešće i određena satisfakcija kad im djeca i unuci sjednu za stol i uživaju u tome. Tako da, ako se nakon mise raziđemo svako na svoju stranu, opet smo izgubili Božić. Zato ne smatram da je Božićni blagdanski stol nešto što nas udaljava od Božića, već sasvim suprotno. To nisu samo običaji, već je to nešto što je sastavni dio slavlja Božića.

ZL: Kad ste već spomenuli običaje, vama su Zagorje i zagorski običaji dobro poznati. Naime, vi ste rodom iz Gornje Šemnice, bili ste župnik u Karlovcu i u Dugoj Resi… Jeste li primijetili kakvu razliku u odnosu ljudi prema vjeri i Crkvi u Zaboku u usporedbi s vašim bivšim župama?

Vlč. Risek: Pa Karlovac je drugačiji jer je veći grad. On je bio vojni grad, nekad je u njemu bilo 48 vojnih pošti i tamo jest malo drugačiji mentalitet. No, svi su to gradovi s puno doseljenika, koji su dolazili u njih trbuhom za kruhom. S time da su Zabok i Duga Resa noviji gradovi koji su nastali na temelju industrije, tako da su mentaliteti dosta slični. I kuće i parcele, ali i ljudi, koji su stigli od svukud. Tako da je to dosta slično i dosta usporedivo, za razliku od nekog sela gdje je stanovništvo već stoljećima isto ili pak za razliku od nekog grada gdje se ljudi na neki način gube. I mislim da je ljepše živjeti u jednom takvom malo gradiću kao što je Zabok, nego u ogromnom gradu, a opet je puno jednostavnije i lakše nego na selu, jer imaš sve pri ruci.

ZL: A što se tiče vašeg svećeničkog, pastoralnog posla… Je li lakše u gradiću ili na nekom selu?

Vlč. Risek: Pa moglo bi se reći da je teže pastoralno djelovati na selu gdje roditelj mora svaki put voziti dijete, dok će u gradiću poput Zaboka na tvoj poziv uvijek netko doći. No, u nekom selu gdje je ostalo dvadesetak stanovnika, njima je ponekad teže doći do Crkve. Od mojih sedamdesetak krizmanika njih dvadesetak mora netko voziti, a pedeset ih dođe pješke. Realno, ja sam kao dijete imao do svoje župne crkve četiri i pol kilometra. Znači, moralo me se ili voziti, ili sam morao ići pješke. Kad pogledate Zabok, najveća ulica je Ulica Matije Gupca, a i onom koji je najudaljeniji u toj ulici od crkve treba nekih dvadeset minuta pješice do crkve. A opet, Zabok kao grad ima prednost što nema tu otuđenost kakvu imaju veći gradovi. Zabok ima svoje srce, svoju toplinu, dok u većem gradu možeš osjetiti tu hladnoću. Dakle, mislim da je Zabok grad po mjeri čovjeka, a ne grad u kojem osjećaš otuđenost.

ZL: S obzirom na spomenuto zabočko srce i toplinu, vi ste, dakle, zadovoljni kako su vas župljani prihvatili?

Vlč. Risek: Jesam, zadovoljan sam. Što se tiče samih vjernika, župljana, oni moraju uvijek biti spremni na promjene, no, sam moj dolazak nisu tako naglo ni osjetili jer smo jedno vrijeme bili tu dvojica, tako da je to bilo svojevrsno prijelazno razdoblje. U svakom slučaju, osjećam prihvaćenost. Moj prethodnik, vlč. Marijan, jako je dobro djelovao u župi i imao je dobre suradnike koji su ostali raspoloženi da pomažu i meni. To je onaj odgoj za crkvenost, kojeg je vlč. Marijan prakticirao i bilo tko da je došao ovdje, mogao je doći komotno, jer su ga dočekali ljudi koji su spremni surađivati i koji su na raspolaganju župniku. I bez obzira na to što sam ja već petnaest godina svećenik i imam deset godina župničke službe, vlč. Marijan me u tom prijelaznom razdoblju mnogim stvarima i poučio, odnosno, upoznao me s mnogim stvarima koje su mi olakšale preuzimanje zabočke župe.

ZL: Evo, i na samom kraju, koja bi bila vaša Božićna poruka, ne samo vašim župljanima, nego svim vjernicima, čitateljima Zagorskog lista?

Vlč. Risek: Pa poručio bih im da je Božićna radosna vijest: ‘Rodio vam se spasitelj Krist, Gospodin’ i zasigurno ta vijesti daleko nadilazi sve naše medijske svakodnevne i izvanredne vijesti. Betlehemski događaj je radosna vijest da nismo sami. Nismo izgubljeni u prostranstvima svemira, niti smo rezultat slučajnosti u vrtlogu kaosa bez cilja i smisla. Betlehemsko dijete svjedoči nam o Bogu ljubavi i dobrote. Bog nas ima u svome srcu, Bog koji je budućnost čovjeka. U tom malenom djetetu Bog nam dariva trajno ogledalo čovjekoljublja, mjeru i kriterij čovjeka i čovještva. Božje čovjekoljublje znači Božji zagrljaj svim roditeljima i djeci, radost i utjehu usamljenima i bolesnima, svjetlo u poteškoćama i nevoljama, snagu u slabostima i kušnjama. Radosna je to vijest za sve ljude, i pravednike, i grešnike. Božje čovjekoljublje obnavlja sliku čovjeka i obogaćuje sliku Božju u nama. U duhu ovog razmišljanja te u svjetlu ovoga otajstva, želim zahvaliti svima koji na bilo koji način ugrađuju sebe u svoje župne zajednice, gdje svoju dobrotu, žrtvu i odricanja daju na dobro drugoga. Ono što je svima nama u poslanju je briga i ljubav prema bližnjemu, što se najviše očituje u ovakvim danima gdje možemo karitativno djelovati prema onome tko nema ili se u životu teže snalazi. Dragi čitatelji Zagorskog lista, dragi vjernici, draga braćo i sestre, želim svima radost Božića te blagoslovljenu novu 2023. godinu.