Press "Enter" to skip to content

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Evanđelje: Mk 6,30–34 Vjerujem da bi svatko od nas volio dati cijeloga sebe za neki cilj, stopostotno gorjeti za nešto, žrtvovati sve kako bi se željeno ostvarilo. Bog je u nas usadio taj nagon sebedarja, jer darivanjem sebe nasljedujemo Krista, koji je cijeloga sebe darovao nama (usp. Fil 2,68). Ne mora to nužno biti neka vrsta apostolata. Pozvani smo posvetiti se darivanjem sebe u svakodnevnim poslovima i obavezama. Kada razmišljamo na ovaj način, postoji opasnost da svaki trenutak odmora ili svako odvajanje vremena za sebe doživimo kao izdaju našega poslanja. Prema mojem iskustvu, u ovu đavlovu zamku možda najviše upadaju mlade majke koje su opterećene time da u njihovu domu sve mora biti savršeno. Takva si osoba ne smije dopustiti da je dijete nervira, da joj se ne da kuhati ili da je kuća u neredu, jer inače ona ne vrijedi. Upletena u takvu mrežu, iz dana u dan vrti se ukrug i nema dojam da išta postiže: njezin dom nikada neće biti savršeno uređen. Zemaljski je dom samo privremeno boravište; kad bi bio savršen, možda bi nam bilo previše žao napustiti ga. U kaosu koji izaziva ovakvo neprirodno opterećenje, odmor je posljednja stvar koja će osobi pasti na pamet. Ideja odmora tad ostavlja dojam nevjerojatne sebičnosti, a dobar si roditelj sebičnost ne smije dopustiti, zar ne? Posljedica je toga potpuno krahiranje nakon nekog vremena. Koliko je samo onih koji dolaze na razgovor sa svećenikom tražeći pomoć: „Velečasni, ne mogu više ovako; ništa me više ne veseli i sve me u životu živcira; ne prepoznajem sebe, ukućani su mi stranci, a ponajmanje vidim Boga u svemu tome.” Nakon ovakvog uvoda prvo postavim sljedeće pitanje: „Kada ste se posljednji put odmorili?” Najčešći je odgovor na to: „Ufff!” Cijelu propovijed pročitajte na www.sagud.xyz