I. Prorok Izaija naviješta Spasitelja, koji će doći iz prezirane Galileje i donijeti svjetlo narodima. Spasitelj dolazi najprije onima koji su poniženi, obespravljeni i odbačeni, jer oni ga najviše trebaju i oni će ga prvi prepoznati.
II. U molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana čitamo Pavlovu poslanicu Korinćanima. On naglašava kako je Krist jedan a svi navjestitelji Krista samo su u njegovoj službi. Ne smiju unutar Crkve postojati zajednice koje se među sobom isključuju nego nadopunjuju. Predvoditelj zajednice koji bi sebe stavljao namjesto Krista, pa bio on papa, biskup, karizmatik ili bilo tko drugi, radio bi protiv Kristova križa i otkupljenja. Unutar Kristove zajednice ne može biti strančarenja.
III. Ivan Krstitelj je, zbog svoga propovijedanja, završio u zatvoru. Isus napušta „ pobožni i pravovjerni Nazaret“, i odlazi u zabite krajeve u Kafarnaum, na rubu civilizacije i vjere. Upravo tu bira svoje prve učenike i to, ne po mudrosti, nego po spremnosti na služenje. Oni odmah ostavljaju svoje mreže i lađice i polaze za njim. Onaj koji se čvrsto drži svoje „mreže i lađice“ uvijek će samo životariti u svojoj vjeri, onaj koji je spreman napustiti sve i poći za Kristom u novo i nepoznato, osjetit će ispunjenje vjerom, radost života, puninu smisla postojanja. Možda će biti obezvrijeđen u očima ljudi ali će zato u Kristovim očima biti cijenjen i nagrađen. Sve dobro što se u Crkvi kroz povijest događalo, događalo se upravo po onima koji se nisu slijepo držali svoje mreže i lađice, nego su uvijek bili otvoreni za Kristov poziv i izazov Evanđelja!