U seosku kućicu mojega djetinjstva i danas me često sjećanja odvuku. Posebno je jasna slika Sveca Josipa kako malog Isusa prihvaća za ruku. Nasmijano lice, krijesnica u oku, pričaju o njemu življe od svih knjiga. U tome je djetetu svoj smisao naš’o, s njime u naručju lišen je svih briga. A nije mu bilo baš nimalo lako sakriti kušnje, da dječak ne vidi. Ljudi ga često s podsmjehom susretali. Al’ on voli Isusa. Pa što da se stidi? Svoju je muku predavao Bogu u molitvi, noću, dok bdije tišina. A Bog bi mu uvijek šapnuo kroz snove: „Ne boj se…
