EUHARISTIJSKO ZAHVALNO SLAVLJE ZA PAPU BENEDIKTA XVI.
U ČETVRTAK, 28. veljače večernja misa u 18.o0 sati posebno će se u našoj župnoj crkvi slaviti u znak zahvale za sve darove primljene po papi Benediktu XVI. Podsjetimo toga dana u 20 sati povlačenjem Benedikta XVI. s Petrova prijestolja Crkva će biti bez pape dok kardinali na konklavama ne izaberu novoga. U MOLITVI ZAHVALIMO GOSPODINU NA PAPI BENEDIKTU XVI. I SVIM OVIM GODINAMA KOJE JE PROVEO NA PETROVOJ STOLICI. Dođite!!!
Papa Benedikt XVI., latinski Benedictus PP. XVI. rođen je kao Joseph Alois Ratzinger, (Marktl, 16. travnja 1927.) papa.
Kardinalska je konklava Josepha Aloisa Ratzingera izabrala za papu (265. po redu) 19. travnja 2005. godine. S više od 78 godina starosti, Joseph Ratzinger je najstariji papa koji je izabran u zadnjih 275 godina, poslije pape Klementa XII. Benedikt XVI. je osmi Nijemac koji je izabran za papu, zadnji je bio nizozemsko-njemački Hadrijan VI. (1522.-1523.), dok je zadnji papa s imenom Benedikt bio je Benedikt XV., koji je služio od 1914. do 1922. godine.
Papa Pavao VI. imenovao je Josepha Aloisa Ratzingera za kardinala 27. lipnja 1977. godine, a četiri godine kasnije 1981. godine papa Ivan Pavao II. postavio ga je za pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Dana 11. veljače 2013., Vatikan je potvrdio da će Papa Benedikt zbog svoje poodmakle dobi abdicirati 28. veljače 2013. godine.[2]
Životopis
Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, rođen je na Veliku subotu, 16. travnja 1927. godine u Marktlu na Innu u obitelji Josepha i Marije Ratzinger (djevojački Peintner). Kršten je samo četiri sata nakon rođenja, na uskrsno jutro. Bio je najmlađi od troje djece u obitelji skromnog imovinskog stanja, ali duboko vjerničkoj. Otac Joseph bio je policajac. Brat Georg zaredio se za svećenika. Njihova sestra Maria Ratzinger, koja se nikada nije udala, vodila je kućanstvo svome bratu Josephu sve do svoje smrti 1991. Njihov rođak Georg Ratzinger bio je njemački demokršćanski političar. U dobi od pet godina, Ratzinger je bio u skupini djece, koja je cvijećem pozdravila posjet kardinala Münchena. Zadivljen kardinalovom odorom, isti dan poželjeo je postati kardinal. Ratzinger je pohađao osnovnu školu u Aschau na Innu, koja je kasnije preimenovana u njegovu čast 2009.[3] Mladenaštvo je proveo u Traunsteinu.
Nakon njegova 14. rođendana 1941. godine, Ratzinger je bio uvršten u članstvo Hitlerove mladeži, što je po zakonu iz 1939., automatski bilo obavezno za sve njemačke dječake od 14. godine. Nije sudjelovao na sastancima, jer ga to nije zanimalo, prema riječima njegova brata. Sve slobodno vrijeme posvetio je učenju. Njegova obitelj bila je protiv nacista.[4] Oko 80-90% njemačke mladeži bilo je u članstvu Hitlerove mladeži. Oni koji su odbili, završili bi u koncentracijskom logoru. Godine 1941., jedan od Ratzingerovih rođaka, 14-godišnji dječak s Downovim sindromom, odveden je od strane nacističkog režima i ubijen tijekom Eutanazijskog programa T-4, kojim su se eutanazirale osobe s posebnim potrebama.[5]
Od 1943. do 1945., kao maloljetnik bio je regrutiran i s mnogim drugim dječacima, bio je pomoćno osoblje u vojnim zračnim bazama. Jedno vrijeme 1944., bio je raspoređen na granicu Austrije s Mađarskom, gdje je pomagao u pripremi protutenkovske obrane u slučaju očekivanog napada Crvene armije.[6] U studenom 1944., poslan je kući. Nakon tri tjedna, poslan je na obuku u blizini svog mjesta. Nije sudjelovao u borbama. Američki su se vojnici približavali njegovom zavičaju u to vrijeme. Pri kraju rata, pobjegao je iz vojske, koja se raspadala. Pri bijegu je naišao na njemačku stražu, ali su ga poštedjeli, jer je imao povrijeđenu ruku. Američki vojnici imali su svoj štab u Ratzingerovoj kući. Identificirali su ga kao njemačkog vojnika i poslali u zarobljenički logor u blizini Ulma, gdje je bio na livadi okruženoj bodljikavom žicom nekoliko tjedana. Konačno je 19. lipnja 1945., poslan kući.[7] Nakon II. svjetskog rata započeo je filozofsko-teološke studije. Za svećenika je zaređen 1951. godine, zajedno s bratom Georgom.
Doktorirao je teologiju 1953. godine i četiri godine kasnije postao sveučilišni profesor. Bio je redoviti profesor dogmatike i fundamentalne teologije. Predavao je na četiri sveučilišta, te je kao profesor bio jako omiljen i imao vrlo dobro posjećena predavanja. Kao teolog bio je savjetnik kardinala Fringsa na II. vatikanskom koncilu, te je s njim surađivao na pripremanju govora. U trećem Fringsovu govoru, koji je postao slavan, tražila se reforma metoda Svetog oficija (kasnije Kongregacije za nauk vjere kojoj je Ratzinger od 1981. godine do smrti Ivana Pavla II. bio na čelu). Ubrajan je u “progresivne” teologe. Kao teolog, smatra se sljedbenikom sv. Augustina.
Nadbiskupom i kardinalom je imenovan 1977. godine. Zbog uloge koju je imao kao prefekt najvažnije vatikanske Kongregacije za nauk vjere, počeli su ga smatrati konzervativcem. On je uvijek nijekao da je došlo do bitnih promjena u njegovim stavovima, govorio je da je samo došlo do promjena u naglasku. Bio je jedan od najbližih suradnika svoga prethodnika Ivana Pavla II.
Za poglavara Katoličke Crkve je izabran 19. travnja 2005. Na početku njegova mandata očekivanja su bila različita, mediji su ga uglavnom dočekali “na nož”. Izgleda da je s vremenom ipak stekao simpatije vjernika. Za sada se čini da, za razliku od svoga prethodnika koji je bio više baziran na moral i socijalnu dimenziju katoličke vjere, želi upozoriti na temeljne teološke stvari koje prethode moralu: sloboda, ljubav, Bog i Krist. Njegova prva enciklika Deus caritas est (Bog je ljubav) u kojoj analizira i pokušava pomiriti shvaćanje erotske i kršćanske ljubavi to potvrđuje. U usporedbi s prethodnikom, izgleda da se za razliku od Ivana Pavla II. koji je volio nastup i djelovao vizualno, Benedikt više oslanja na riječ. Na hrvatskom su mu objavljene knjige: Uvod u kršćanstvo, Sol zemlje, Bog i svijet, Razgovor o vjeri, Bog je s nama, Na putu k Isusu Kristu, Vjera – istina – tolerancija, Božićni blagoslov, Bog Isusa Krista, Moj život (autobiografija), Duh liturgije, U službi istine… On sam svojim temeljnim djelom drži Eshatologiju koju je napisao kao 9. svezak katoličke dogmatike koju je uredio J. Auer. To djelo još nije prevedeno na hrvatski.
Prefekt Kongregacije za nauk vjere
Dana 25. studenog 1981., papa Ivan Pavao II. imenovao je Josepha Ratzingera za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Promaknut je unutar Kolegija kardinala u kardinala biskupa s titulom suburbikalne biskupije Velletri-Segni 1993. Bio je imenovan vicedekanom Kardinalskog zbora 1998., i dekan Kardinalskog zbora 2002. Kardinal Joseph Ratzinger pridružio se Europskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Salzburgu 1991., samo godinu dana nakon njena osnutka.[8]
Kao prefekt Kongregacije, Ratzinger je preispitivao, branio i potvrđivao katolički nauk u vezi mnogih aktualnih tema, uključujući kontrolu rađanja, homoseksualnost i međuvjerski dijalog. Preispitivao je djelovanje nekih teologa, pa je npr. teolog Leonardo Boff, pobornik Teologije oslobođenja bio suspendiran. Preispitivao je neke spise isusovačkog indijskog svećenika Anthonyja de Mella, nađene nakon njegove smrti, koji su bili predmet istrage. Za neke od nje, utvrđeno je da odudaraju od crkvenog nauka.
U godini Velikog jubileja 2000. godine, Kongregacija je objavila dokument “Dominus Iesus”, u kojem među ostalom piše, da spasenje dolazi od Isusa preko Crkve, koja je njegovo “Tijelo”. Izražava se zabrinutost za spas duša protestanskih vjernika i tvrdi se, da protestantske crkve zapravo nisu crkve, već “crkvene zajednice”, jer nemaju valjano zaređene biskupe nakon crkvenog raskola.[9]
Dana 12. ožujka 1983., Joseph Ratzinger, kao prefekt obavijestio je, da je vijetnamski nadbiskup Ngo Dinh Thuc ekskomuniciran jer je nezakonito zaređivao biskupe.
Godine 1997., kada je navršio 70 godina, Ratzinger je pitao papu Ivana Pavla II. za dopuštenje, da napusti Kongregaciju za nauk vjere i postane arhivist u Vatikanskim tajnim arhivima i knjižničar u Vatikanskoj knjižnici, ali je papa odbio.[10]
Izbor za papu
Dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger više je puta izjavio, kako bi volio otići u mirovinu i posvetiti se pisanju knjige na selu u rodnoj Bavarskoj.
Dana, 19. travnja 2005., Joseph Ratzinger izabran je za nasljednika pape Ivana Pavla II., drugi dan papinske konklave nakon četiri glasovanja. Ratzinger se nadao, da će otići u mirovinu i rekao da je za vrijeme konklave: “u određenom trenutku molio Boga: “Molim Te, nemoj mi to učiniti” – očito, ovaj put nije me uslišao.”[11] Poklopilo se, da je 19. travnja blagdan svetog Lava IX., najvažnijeg pape Nijemca, poznatog po pokretanju velike reforme tijekom svoga pontifikata.
Prije prvog pojavljivanja na balkonu na Trgu Svetog Petra kao papa, najavio ga je protođakon, čileanski kardinal Jorge Medina Estevez riječima: “Annuntio vobis gaudium magnum; habemus Papam: Eminentissimum ac Reverendissimum Josephum Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem Ratzinger qui sibi nomen imposuit Benedictum XVI.”. Prve riječi novog pape bile su: “Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu. Tješi me činjenica da Gospodin zna raditi i djelovati i s nedostatnim sredstvima i nadasve se pouzdajem u vaše molitve. U radosti Gospodina uskrsloga, pouzdavajući se u njegovu trajnu pomoć, idemo naprijed. Gospodin će nam pomoći, a Marija, Njegova Presveta majka bit će uz nas. Hvala.”[12]
Dana 24. travnja, slavio je svoju inauguracijsku sv. misu na Trgu Svetog Petra, tijekom kojih je obukao palij i stavio prsten ribara, znakove papinske službe. Zatim, dana 7. svibnja, preuzeo je svoju katedralnu naslovnu crkvu – baziliku sv. Ivana Lateranskoga, “glavu i crkvu svih crkava svijeta”
Odabir imena
Izabrao je papinsko ime “Benedikt XVI.”, koje dolazi od latinske riječi “benedictus” koja znači “blaženi”, u čast pape Benedikta XV. i sv. Benedikta. Papa Benedikt XV. bio je papa tijekom Prvog svjetskog rata, a za to vrijeme on se strastveno zalagao za mir između zaraćenih naroda. Sveti Benedikt bio je osnivač benediktinskog reda i niza samostana (većina samostana u srednjem vijeku bili su benediktinskog reda) i autor Pravila svetoga Benedikta, koji je još uvijek najutjecajniji tekst o redovničkom životu zapadnog kršćanstva.
Papa je objasnio svoj izbor imena tijekom svoje prve opće audijencije na Trgu Svetog Petra, 27. travnja 2005. godine: “Ispunjen osjećajima strahopoštovanja i zahvaljivanja, želim govoriti o tome zašto sam izabrao ime Benedikt. Prvo, sjećam se pape Benedikta XV., koji je bio hrabri prorok mira, vodio je Crkvu kroz turbulentna vremena rata. U njegove stope stavljam svoju službu kao službu pomirenja i sklada među ljudima. Osim toga, sjećam se sv. Benedikta Nursijskog, suzaštitnika Europe, čiji život podsjeća na kršćanske korijene Europe. Molim ga, da nam svima pomogne stajati čvrsto uz Krista u našem kršćanskom životu. Neka Krist uvijek zauzima prvo mjesto u našim mislima i djelima!”[13]
Beatifikacije
Dana 9. svibnja 2005., Benedikt XVI. počeo je s činom beatifikacije svoga prethodnika, pape Ivana Pavla II. Odluka je objavljena 13. svibnja 2005., na blagdan Gospe Fatimske i 24. obljetnice atentata na Ivana Pavla II.[14] Ivan Pavao II. često je govorio, da je Gospa Fatimska zaslužna što je preživio atentat. Uobičajeno, mora proći pet godina nakon smrti osobe prije otvaranja procesa beatifikacije. U posebnim prilikama, poput ove, ne mora proći pet godina. To se dogodilo i prije, kada je papa Pavao VI. pokrenuo procese beatifikacije za svoje prethodnike, papu Pija XII. i Ivana XXIII. Nakon završetka procesa beatifikacije, papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim Ivana Pavla II. 1. svibnja 2011. te proglasio njegovim blagdanom datum, kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada.
Prve beatifikacije za vrijeme pontifikata Benedikta XVI., dogodile su se 14. svibnja 2005. Novi blaženice postale su: časna sestra Marianne Cope i časna sestra Ascensión Nicol Goñi.
Za vrijeme pape Benedikta XVI., dogodila se beatifikacija Drinskih mučenica u Sarajevu 24. rujna 2011. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik Kongregacije za proglašenje svetaca salezijanac kardinal Angelo Amato. Među Drinskim mučenicama su i dvije časne sestre rođene u Hrvatskoj: bl. Jula Ivanišević rođena u Godinjaku kraj Starog Petrovog Sela i bl. Bernadeta Banja rođena u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara (mađarske nacionalnosti). Papa je odobrio beatifikaciju hrvatskog svećenika Miroslava Bulešića iz Istre, 20. prosinca 2012.[15]
Među ostalim blaženima za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. su: John Henry Newman, kardinal Clemens August Graf von Galen, Mariano de la Mata, Rosa Eluvathingal, fra Basil Moreau, Celestine od Majke Božje, Giuseppina Nicoli, Hendrina Stenmanns, Maria Rosa Flesch, Marta Anna Wiecka, Michael Sopocko, Petrus Kibe Kasui i 187 mučenika, Susana Paz-Castillo Ramirez, Maria Isbael Salvat Romero.
Za razliku od svog prethodnika, Benedikt XVI. prepustio je beatifikacije kardinalima. Dana 29. rujna 2005., Kongregacija za kauze svetaca izdala je priopćenje, da ubuduće beatifikacije slavi predstavnik pape, obično prefekt Kongregacije.[16]
Kanonizacije
Papa Benedikt XVI. predvodio je svoje prve kanonizacije na Trgu Svetog Petra, 23. listopada 2005., kada su proglašeni svetima: Josef Bilczewski, Alberto Hurtado SJ, Zygmunt Gorazdowski, Gaetano Catanoso i Felice od Nikozije. Kanonizacije su bile dio sv. mise, čime se obilježilo zaključenje Glavne skupštine Biskupske sinode i Godina euharistije.[17] Papa Benedikt XVI. kanonizirano je nove svece 15. listopada 2006., među kojima su: Rafael Guizar y Valencia, časna sestra Theodore Guerin, Filippo Smaldone i Rosa Venerini.
Tijekom svog posjeta Brazilu 2007., papa Benedikt XVI. predvodio je kanonizaciju Frei Galvãoa 11. svibnja, dok su na svečanosti održanoj u Vatikanu 3. lipnja 2007. kanonizirani: George Preca (osnivač katoličkog društva M.U.S.E.U.M.), Simon od Lipnice, Charles od Mount Argusa i Marie-Eugenie de Jesus.[18] Preca je prvi svetac s Malte; sv. Pavao donio je kršćanstvo na Maltu 60. godine.[19] U listopadu 2008., kanonizirani su: sv. Alphonsa iz Indije, Gaetano Errico, Narcise de Jesus Martillo Moran i Maria Bernarda Bütler. U travnju 2009., kanonizirani su: Arcangelo Tadini, Bernardo Tolomei, Nuno Álvares Pereira, Geltrude Comensoli i Caterina Volpicelli.[20] U listopadu iste godine kanonizirani su: Jeanne Jugan, Otac Damien, Zygmunt Szczęsny Feliński, Francisco Coll Guitart i Rafael Arnáiz Barun.[21]
Dana 17. listopada 2010., papa Benedikt XVI. službeno je proglasio svetima: Andréa Bessetta, Stanislawa Soltysa, Giuliju Salzano i Camillu Battista da Varano; španjolsku časnu sestru Candidu Maria de Jesus Cipitria y Barriola i australsku redovnicu Mariju MacKillop, prvu svetu katoličku osobu s tog kontinenta.[22]
Dana 23. listopada 2011., papa Benedikt XVI. kanonizirao je troje svetih: španjolskoga redovnika Bonifacia Rodriguez y Castra, talijanskog nadbiskupa Guida Maria Confortija i talijanskoga svećenika Luigija Guanellu.[23]
U listopadu 2012., papa Benedikt proglasio je svetima: sv. Catherine Tekakwitha, prvu sveticu Katoličke Crkve crvene rase (Indijanka iz Sjeverne Amerike), Marianne Cope, časnu sestru koja je pomagala gubavcima na Havajima, talijanskog svećenika Giovannija Battista Piamarta, francuskog isusovca Jacquesa Berthieua, španjolsku redovnicu i utemeljiteljicu sestara Bezgrešnog začeća Carmen Salles y Barangueras, filipinskog katehetu i mučenika Pedra Calungsoda i Annu Schäffer, čija je želja da bude misionarka bila neispunjena zbog njezine bolesti.[24]
Crkveni naučitelji
Dana, 7. listopada 2012., papa Benedikt XVI. proglasio je nove crkvene naučitelje: sv. Hildegard iz Bingena i sv. Ivana Avilskog. Papa Ivao Pavao II. proglasio je samo jednu crkvenu naučiteljicu sv. Tereziju iz Liseauxa. Nakon ovih proglašenja, ukupno četiri žene su crkvene naučiteljice (prethodno sv. Katarina Sijenska i sv. Terezija Avilska).
Ivan Avilski dao je velik doprinos duhovnoj redovničkoj obnovi u Španjolskoj. Bio je prijatelj sv. Ignacija Lojolskog, osnivača isusovačkog reda. Pomagao je širenju isusovaca u Španjolskoj. Podržao je sv. Tereziju Avilsku u njenom radu na reformi ženske grane karmelićanskog reda. Također je podržao i sv. Ivana od Boga, kada je osnivao ovaj osnivao redovničku zajednicu za pomoć u bolnicama.
Hildegard iz Bingena bila je moćna žena za srednjevjekovno vrijeme. Komunicirala je s papama kao što je Anastazije IV., državnicima kao Abbot Suger, njemačkim vladarima kao što je Fridrik I. Barbarossa i poglavarima samostana kao što je bio Sveti Bernard. Oni su često molili za njene molitve za koje se smatralo da su vrlo efektivne, ili su je pitali za mišljenje. Često je putovala, držeći javne govore, što je bilo gotovo nezamislivo za ženu u to doba.
Putovanja
Kao papa, Benedikt XVI. provodio je brojne apostolske aktivnosti, uključujući putovanja diljem svijeta te u Vatikanu.
Benedikt XVI. puno je putovao tijekom prve tri godine njegova papinstva. Osim putovanja po Italiji, Papa je tada dvaput posjetio svoju domovinu Njemačku, jedanput za Svjetski dan mladih u Kölnu, a drugi put posjetio je gradove djetinjstva. Također je posjetio Poljsku i Španjolsku, gdje je oduševljeno primljen.[36]
Njegov posjet Turskoj, većinski muslimanskoj naciji, u početku je bio u sjeni polemika o predavanju, koje je imao u Regensburgu. Njegov posjet pratili su nacionalistički i islamski prosvjednici[37] te je bio pod velikim mjerama sigurnosti. Međutim, putovanje je otišlo u dobrom smjeru i Papa je objavio zajedničku deklaraciju s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I. u pokušaju, da se počne liječiti jaz između Katoličke i Pravoslavne Crkve.
Godine 2007., Papa je posjetio Brazil i sudjelovao na Biskupskoj konferenciji te proglasio svetim fra Antonija Galvãoa. U lipnju 2007., Benedikt je hodočastio u pastoralni posjet Asizu, rodnom mjestu sv. Franje. U rujnu iste godine, Papa je bio u trodnevnom posjetu ustriji, tijekom kojeg se pridružio glavnom rabinu Beča, Paulu Chaimu Eisenbergu, u obilježavanju spomena na 65,000 bečkih Židova koji su poginuli u nacističkim logorima smrti.[38] Tijekom boravka u Austriji, također je slavio sv. misu u marijanskom svetištu Mariazell i posjetio je samostan Heiligenkreuz.
U travnju 2008., Papa je imao svoj prvi posjet Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom boravka u Washingtonu, Papa se obratio predstavnicima američkih katoličkih sveučilišta, sastao se s čelnicima ostalih svjetskih religija i slavio sv. misu na stadionu s 47.000 ljudi.[39] Papa se također privatno sastao sa žrtvama seksualnog zlostavljanja od strane svećenika. U New Yorku se obratio Općoj skupštini UN. U New Yorku je slavio sv. misu u katedrali sv. Patrika, susreo se s djecom s posebnim potrebama i njihovim obiteljima, te imao susret s 25,000 katoličke mladeži. Na zadnji dan posjeta, posjetio je Svjetski trgovački centar i održao misu na stadionu Yankee-a.
U srpnju 2008., Papa je otputovao u Australiju, da prisustvuje Svjetskom danu mladih u Sydneyu. Dana 19. srpnja, u katedrali sv. Marije ispričao se za zlostavljanja djece, od strane australskih svećenika. Dana 13. rujna 2008., slavio je sv. misu na otvorenom u Parizu pred 250,000 ljudi, te je osudio moderni materijalizam – poklepu za novcem, imetkom i moći kao današnju kugu, uspoređujući je s poganstvom.[40]
Godine 2009., posjetio je Afriku (Kamerun i Angolu) po prvi put kao papa. Tijekom svog posjeta, on je predložio, da se promijeni seksualno ponašanje kao rezultat širenja AIDS-a, i pozvao katolike, da se odopru čarobnjaštvu. Posjetio je Bliski istok (Jordan, Izrael i Palestinu) u svibnju 2009.
Papa Benedikt XVI. bio je par puta žrtva sigurnosnih propusta unutar Vatikana. Dana, 6. lipnja 2007. tijekom opće audijencije, jedan je mladi Nijemac (27) pokušao skočiti ispred otvorenog papinskog vozila. No, Papa ga vjerojatno nije ni stigao primijetiti, jer je iste sekunde na mladića skočilo najmanje 8 pripadnika službe sigurnosti. Iako je uhićen i odveden u policiju, mladićevi motivi nisu otkriveni, no po svemu sudeći nije bila riječ o terorističkom napadu.[41] Dana, 24. prosinca 2009., dok je Papa išao prema oltaru, kako bi proslavio polnoćku u bazilici Svetog Petra, 25. godišnja djevojka preskočila je ogradu i skočila je na Papu, koji je pao na tlo. Papa se ustao i nastavio ići prema oltaru. Pri Papinom padu, pao je i kardinal Roger Etchegaray, 87, godišnji prodekan Kardinalskog zbora i pretrpio frakturu kuka. Talijanska policija izvijestila je, da je ista žena i ranije pokušala prići Papi na prethodnoj sv. misi za Badnjak, ali je bila spriječena.[42] U svojoj propovijedi, papa je oprostio djevojci i pozvao svijet, da se “probudi” iz sebičnosti i sitničarija i nađe vremena za Boga i duhovna pitanja.
Od 17. do 18. travnja 2010., Papa je bio na apostolskom putovanju na Malti. Nakon sastanaka s raznim dostojanstvenicima prvog dana na otoku, 50,000 ljudi okupilo se na papinskoj misi u Floriani, za vrijeme koje je padala lagana kiša. Papa se također sastao s malteškom mladeži u Valletti, gdje se okupilo oko 10,000 mladih. Tijekom svog posjeta, Papa je ganut do suza, izrazio žaljenje za sramotne slučajeve zlostavljanja na Malti, tijekom 20-ak minuta susreta sa žrtvama.[43]
Posljedna država, koju je posjetio bio je Libanon od 14. do 16. rujna 2012.
U Hrvatskoj Papa Benedikt XVI. u Zračnoj luci Zagreb.
Papa Benedikt XVI. boravio je u Hrvatskoj od 6. do 8. studenog 2001. godine, kad je kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere stigao na znanstveni skup kojim je obilježena 20. obljetnica smrti kardinala Franje Šepera.[44] Hrvatski kardinal Franjo Šeper bio je prethodnik Benedikta XVI. na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Papa je boravio u Hrvatskoj 3 dana u pratnji tajnika Tarcisija Bertonea. Predvodio je sv. misu u zagrebačkoj katedrali, susreo se s hrvatskim biskupima i hodočastio u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.
Kao papa posjetio je Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011. godine, pod geslom “Zajedno u Kristu”. Prilikom dolaska u Zračnu luku Zagreb, Papa je u svom prvom govoru tijekom svečanosti dobrodošlice u nazočnosti najviših predstavnika Crkve i države, prisjetio se i triju pastoralnih posjeta blaženoga Ivana Pavla II. Hrvatskoj te zahvalio Gospodinu za dugu povijest vjernosti, koja povezuje Hrvatsku sa Svetom Stolicom.[45] Papa se susreo s hrvatskim predsjednikom dr. Ivom Josipovićem u Uredu predsjednika na Pantovčaku te s premijerkom Jadrankom Kosor u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu. U HNK-u, Papa se susreo s osobama iz javnog života, kulture, znanosti, politike, gospodarstva i športa, s predstavnicima vjerskih zajednica te s članovima diplomatskog zbora.[46] Glavni događaj prvoga dana Apostolskog posjeta Pape bilo je bdjenje s mladima na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Papa je mladima među ostalim poručio: “Mladost je vrijeme koje Gospodin daruje da biste mogli otkriti značenje postojanja, vrijeme velikih obzora, snažno življenih osjećaja, ali i strahova zbog zahtjevnih i trajnih odluka, teškoća u učenju i radu, pitanja o otajstvu boli i trpljenja. Ali i više od toga, to divno vrijeme života u sebi nosi duboku čežnju, koja ne poništava sve ostalo, nego ga uzdiže kako bi mu dala puninu.”[47]
Drugog dana Apostolskog posjeta, bilo je euharistijsko slavlje povodom Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji na zagrebačkom hipodromu. Primijetivši kako je obitelj danas, kada se širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji, suočena s teškoćama i prijetnjama, Sveti Otac je pozvao obitelji da se trajno obvežu učiti djecu moliti, da ih približe sakramentima i čitaju zajedno Sveto pismo, riječju da budu “poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva”.[48] Mladima je poručio, da ne popuštaju sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak.[49] Papa se susreo s predstavnicima duhovnih zvanja (biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci) na molitvi večernje u zagrebačkoj katedrali istoga dana. Posebno je pohvalio blaženoga Alojzija Stepinca kao “neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu.”[50] Nakon toga, završio je svoj Apostolski posjet Hrvatskoj, odletjevši iz zagrebačke Zračne luke prema Rimu. Prema ravnatelju Tiskovnog ureda Svete Stolice o. Federicu Lombardiju, na bdjenju je, sudjelovalo oko 50.000 vjernika, njih 30.000 na Trgu, a ostali pred katedralom i u obližnjim ulicama, a na misi na hipodromu sudjelovalo je više od 400.000 vjernika.
Papa Benedikt XVI. molio je u nedjelju 24. veljače svoj posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu Sv. Petra u Vatikanu.
“Draga braćo i sestre, osjećam da je današnja Božja riječ na poseban način upućena meni u ovom času moga života. Gospodin me zove “uspeti se na goru”, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama. Zazovimo zagovor Djevice Marije: neka nam ona pomogne uvijek nasljedovati primjer Gospodina Isusa, u molitvi i djelatnoj ljubavi.” (Izrekao je u podne 24. veljače 2013. na svom posljednjem angelusu papa Benedikt XVI.)