Press "Enter" to skip to content

32. nedjelja kroz godinu

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Pristupe k Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: „Učitelju! Mojsije nam napisa: ‘Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu.’ Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umre i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.“ Reče im Isus: „Djeca se ovoga svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.“  „A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive.“Riječ Gospodnja.

mk-12-18-27

Komentar:  Ruganje – znak vlastite slabosti

Današnja priča o susretu saduceja i Isusa pokazuje bijeg od istine. Saduceji su vjerska struja koja niječe uskrsnuće. Za njih je ovaj život jedini i smrću sve završava. Isus naviješta život poslije smrti i to ne neko ‘vegetiranje’ ili mutno sjećanje svoje prošlosti ili preslikavanje zemaljskog života, nego potpuno novi život u svemu rasterećen vremena i prostora, kao i svega onoga što je uz to vezano. Ne želeći prihvatiti i priznati svoju zabludu saduceji izmišljaju slučaj da Isusa dovedu pred zid. Isus se ne da izazvati nego blago i jednostavno tumači kako čovjekov život ne bi imao nikakvog smisla kad bi se sve svelo na puku prolaznost i kratkotrajne radosti i užitke.

Bog je čovjeka stvorio za vječnost. Ta vječnost razlikuje se od života u vremenu. Mnoge stvari i postupci koji su ovdje veoma važni, tamo ne vrijede. Vječnost je život bez tjelesnih potreba, bez tjelesnih tegoba. Jedini zakon u vječnosti je – Ljubav. Jer jedino je ljubav vječna. „Znanja, uminut će, jezici umuknut će, proroštva prestat će. Jer djelomično je naše saznanje i površno naše spoznanje.

Na kraju ostaju: Vjera, Ufanje i Ljubav. To troje. No najveća je među njima ljubav!“ (Piše sveti Pavao).  Smisao vječnosti je radost bez kraja, gledanje Stvoritelja licem u lice, potpuni osjećaj slobode bez navezanosti na ikoga ili išta. Život vječni znači povratak Ocu od kojega smo potekli.

Taj povratak može biti radostan i ponosan ili ponižavajući, što opet proizlazi iz toga kako smo iskoristili dar života ‘ na određeno vrijeme.’ Za one, koji poput saduceja, žive samo za smrt i onda je svemu kraj, sigurno da taj povratak ne može biti sretan. „VJERUJEM U USKRSNUĆE MRTVIH I ŽIVOT BUDUĆEGA VIJEKA. AMEN.“