HOMILIJA BISKUPA ŠAŠKA
Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u petak 8. veljače
euharistijsko slavlje drugog dana trodnevnice uoči ovogodišnje proslave
Stepinčeva.
U uvodu euharistijskog slavlja Biskup je okupljene štovatelje blaženog
Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali pozvao da na trenutak zastanu i
zahvale za dar našega Blaženika, s pouzdanjem u njegov zagovor
predajući Bogu svoje nakane, donoseći sa sobom bližnje i moleći ga da
nas prožme svojim Duhom, da nam oprosti i da nas primi u radost
euharistijskoga dara.
Na početku svoje homilije Biskup je kazao kako je gotovo nemoguće
razmatrati život i smrt, vjernost i proslavu blaženoga Alojzija, bez
odnosa prema predstavnicima i nositeljima zemaljske vlasti. Osvrćući se
na pročitani evanđeoski ulomak, naglasio je da je Kristov preteča,
prorok i navjestitelj Ivan Krstitelj bio žrtva korumpiranosti i
bahatosti Herodove uprave.
Pogubljen je bez osude nekoga sudišta, tijekom gozbe okupljenih
‘uglednika’. Taj odnos prema Ivanu u čitatelju pobuđuje pitanje hoće li
istom okrutnošću postupiti i s Isusom. No, ispod toga pitanja evanđelist
Marko kroz cijelo Evanđelje, na jedan ili drugi način, pita: Tko je Isus?,
da bi na kraju istaknuo ispovijed jednoga čovjeka iz vojne vlasti,
jednoga od izvršitelja smaknuća, rimskoga stotnika pod Isusovim križem
koji kaže: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (Mk 15, 39) – rekao je
Biskup.
Podsjetio je kako je Herod imao posvemašnju vlast i činio gotovo sve što
mu se prohtjelo. Pa ipak, nastavio je, stvarnu je vlast imao rimski
car. Josip Flavije, pisac onoga vremena, obavješćuje nas da je razlog
Krstiteljeva zatočeništva bio strah koji je Herod nosio, zbog moguće
pobune naroda. Herodu je godilo, kada su ga zvali dobročiniteljem, ali
je u stvari bio tiranin (usp. Lk 22, 25).
Evanđelje nas zatim kratkim crtama i jakim kontrastima vodi prema
Ivanovu smaknuću. (…) Ivan Krstitelj je bio živa optužba jednoga
iskvarenog sustava. Osobna osveta bila je ugrađena u puno širi problem
koji pokazuje moralnu slabost Heroda koga je i sam Isus, zbog lukavosti,
nazvao ‘lisicom’. Sva je neposredna moć bila u rukama jednoga nasilnog i
hirovitog čovjeka. Kakvom je samo lakoćom, u zanosu zalijevanom vinom –
ne mareći za živote onih o kojima se trebao brinuti i jamčiti
pravednost – dao obećanje mladoj plesačici, koja je postala sredstvom u
rukama pokvarene majke – kazao je Biskup te nastavio: I u ovome
euharistijskom slavlju osjećamo radosnu razliku između Herodove gozbe u
njegovoj palači i ‘gozbe’ o kojoj Evanđelist piše u istome poglavlju,
gozbe u pustinji na kojoj Isus hrani tisuće ljudi. Herod je slavio
rođendan plodovima smrti, a Isus pred nas stavlja sliku spomenčina svoje
muke na križu, slaveći dar života.
Draga braćo i sestre, vjerujem da ste – dok sam govorio o Herodu, Ivanu i
Isusu – negdje u sebi povlačili paralelu koja se odnosi na blaženoga
Alojzija. Nedavno je, predstavljajući svoju knjigu, biskup Ratko Perić,
pred nas stavio sliku sučeljenosti pod naslovom: Kardinal i Maršal. Ta bi se dvojnost mogla nazvati i drugim suprotnostima, nadahnutim današnjim Evanđeljem, možda: Prorok i Nasilnik; Svetac i Krvnik…
– istaknuo je biskup Šaško, dodajući da premda se nadbiskup Stepinac
susretao s vlastodršcima raznih formalnih uloga i nakana, političkih
pogleda i svjetonazorskih profila, ipak je najsličniji odnosu Ivana i
Heroda odnos s Josipom Brozom, zvanim ‘Tito’.
On je važan lik u Stepinčevu martirologiju, ali daleko od dojmova i
slike kakvu žele sačuvati i promicati zagovaratelji socijalističke
revolucije i komunističkoga režima. Važan je: po sličnosti godina
vladanja, po tome da je mogao činiti što mu se prohtjelo; kao revni
sluga bio je pronositelj šire ideologije održavane neistinom, kako bi
sebi zajamčio položaj; volio je da mu se laska, uživajući u kultu
ličnosti; sve je stavljao pod ‘ime naroda’, gazeći i narod, ako mu se
suprotstavi; okružen luksuzom, dok je propovijedao jednakost,
zapovijedao ubojstva i progone neistomišljenike, ističući bratstvo –
naglasio je Biskup.
Podsjetio je i kako je u odnosu na blaženoga Alojzija Broz imao
herodovsku ‘opsjednutost’ njime, ne znajući kako ga se osloboditi. To
potvrđuje izjava jugoslavenskoga tužitelja Hrnčevića, jednoga od
ključnih pisaca optužnice protiv Nadbiskupa: „Tito je opsjednut
Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može
osloboditi.“ Očito da se nije mogao osloboditi njegova mira, odlučnosti,
pravednosti i čiste savjesti. Koliko god bio protiv njega, koliko god
mu bio i smetnja i prijetnja, nije bio ravnodušan. U konačnici je, poput
Heroda, i u odnosu na Blaženika prihvatio ići putem zla.
Napominjući da pravedan prijekor uvijek vodi na raskrižje: prema
prihvaćanju ili odbijanju, prema obraćenju ili prema mržnji, vjernicima
je poručio kako se to tiče svakoga od nas: Radi se o ljudskome srcu, o
svakidašnjim odlukama pri izboru dobra ili zla. Te odluke u pojedinim
službama samo zahvaćaju više ili manje ljudi, imaju dulje ili kraće
posljedice. No, u svojoj su biti jednake, do nevjerojatnih suprotnosti.
Odluka roditelja, prijatelja, supružnika; odluke poslodavaca, radnika,
znanstvenika, umjetnika; svakoga dana imaju u sebi jednake mehanizme
koji vode u prihvaćanje odgovornosti za druge, u osuđivanje, u
pridizanje ili zarobljavanje. Koliko nam je potrebna stepinčevska snaga
Duha Svetoga i pouzdanja govori i sveti Pavao koji Rimljanima za sebe
piše: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego
što mrzim – to činim.“ (Rim 7, 15)
Potaknuo je Biskup na svakodnevnu molitvu da ne prihvatimo zavodljivost
Božjega neprijatelja u raznim obličjima, koji za svakoga i za svaku od
nas ima neku inačicu: moći, utjecaja, bogatstva, popularnosti. Potrebna
je neprestana molitva i za ljude koji su odgovorni za naš narod i
hrvatsku domovinu. Jer, olako se izgovore i napišu riječi koje za sobom
povlače žrtve; gazeći savjest se podižu ruke za odluke koje u konačnici
oduzimaju radost; kratkovidno se usmjeruje razvoj društva, zanemarujući
temeljne istine; grčevito se brani vlast, brzo zaboravljajući od koga je
ona dana – naglasio je.
Pladanj, nastavio je Biskup, na kojemu se poslužuje umiranje ulašten je
ohološću, sebičnošću, ulagivanjem, izlaganjem pogibelji živote drugih,
te ostalim plodovima koji su izrasli na drvetu neistine. U euharistiji,
bez koje blaženi Alojzije nije mogao živjeti, svoje živote polažemo na
pliticu i u kalež, da bismo ih u Kristu prinijeli nebeskomu Ocu i
primili dar vječnoga života, bili preobraženi u Kristovo Tijelo. Maršala
je, kao i sve progonitelje Crkve, uvijek mučila istina da se uklonivši
jednoga kršćanina, ma kakvu službu vršio, ne može ukloniti Krista.
I Maršalu se svidio ples bezbožne ideologije, dao je obećanje plesačima
smrti, pripremio pladanj, ali je zaboravio na Krista uskrsloga, koji je
bio prisutan s Alojzijem i u Krašiću i na drugim mjestima mučeništva,
pokazujući svoje tijelo već raspeto na križu, tako da se krvnik odande
vratio zbunjen, a pladanj je u Maršalovim rukama ostao prazan, baš kao i
Kristov grob, da bi se – nakon toga – ispunjala ova prvostolnica, a po
našemu zajedništvu i život očitovao novu ljepotu – zaključio je homiliju
biskup Šaško.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
