Press "Enter" to skip to content

‘Brzoplete odluke već su puno koštale Hrvatsku’

Prenosimo razgovor zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića za Novi list. S Kardinalom je razgovarala Mirjana Grce.

Veliki razgovor s kardinalom Josipom Bozanićem:‘Brzoplete odluke već su puno koštale Hrvatsku’

Mirjana Grce
15. kolovoz 2020.

    Foto: Darko JELINEK


Postoje okolnosti u kojima ne treba čekati, nego odmah djelovati. To se prije svega odnosi na pomoć bolesnima, ugroženima, a posebno siromašnima. Gladnomu se pomoć ne odgađa za neka bolja vremena i zato socijalna osjetljivost ne može biti u čekaonici.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić svečanu misu svetkovine Velike Gospe redovito slavi u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, u koje, kao i u mnoga druga Marijina svetišta, hodočaste tisuće vjernika. Velika Gospa i hodočašća u marijanska svetišta izravan su povod za razgovor s kardinalom Bozanićem, no naravno, razgovarali smo i o drugim aktualnim temama – razornom potresu koji je prije nekoliko mjeseci pogodio Zagreb, o našem društvu, pandemiji koja je pogodila svijet i koja još traje, o mladim ljudima.
 

Što razmišljate kada na Veliku Gospu u Mariji Bistrici vidite tako silan okupljeni svijet, vjernike koji dolaze izbliza i izdaleka?

– Teško je ne biti ganut pred prizorom kad se na misnom slavlju na Mariji Bistrici, u Crkvi na otvorenom blaženog Alojzija Stepinca, po velikoj ljetnoj žegi, na Veliku Gospu, okupi mnoštvo, od djece, mladih, obitelji, pa do starijih i nemoćnih ljudi. Oni, ne žaleći truda i znoja, dolaze povjeriti zagovoru Majke Božje svoj život i živote svojih bližnjih. A Presveta Bogorodica, u konačnici uvijek privodi ljude k Isusu. Brojnost hodočasnika je dojmljiva, no nije potrebno hvastati se velikim brojkama kao u kakvom društvenom događaju na ljetnim pozornicama.

Hodočašća u marijanska svetišta donekle su jedan od mnogih divnih vjerničkih običaja, no ona nikako nisu priredba, folklor, koji bi čuvao običaje kakvi su nekad bili i pokazivao ih kao kakve relikte narodne ili zavičajne prošlosti. Rekao bih da ono što izaziva ganuće nije velik broj okupljenih, nego snaga nade koju hodočasnici donose sa sobom. Nije moguće odvažiti se, pokrenuti se, i uložiti napor u hodočašće, a istodobno ne imati nadu i otvarati se onome što Bog čini. Hodočašća su odraz žive vjere i nade; vjere u Boga, one vjere koja živi ovdje i sada. Hodočašća su očitovanja pouzdanja u Božju nazočnost u našoj sadašnjosti. To se uvijek događa u novim okolnostima i s novim izazovima.

                                                                                     Foto: Darko JELINEK

Naraštaj budućnosti

Što onda radosnim i zabrinutim ljudima znači marijansko svetište, što oni očituju na tim posebnim mjestima vjerničkog okupljanja?

– Iako među okupljenim hodočasnicima zasigurno mnogi sa sobom donose teret problema sadašnjosti, a možda i nezaliječene rane iz prošlosti, ipak radije u svima njima gledam naraštaj budućnosti. Naime, cilj hodočašća na određeno mjesto – bila to Marija Bistrica, Trsat, Sinj, Krasno, Remete, Aljmaš ili bilo kamo drugdje – nije, slikovito rečeno, popeti se i osvojiti vrhunac, nego smisao je ipak vratiti se, spustiti se, te okrijepljen vjerom, nastaviti put u svakodnevicu, kročeći prema sutrašnjici. Ne treba se stoga umoriti u isticanju da je Marija Majka budućnosti. To se potvrdilo već u Isusovu otajstvenom začeću, kad je Marija rekla anđelu: »Neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1, 38). Tim riječima nije se Bogu otvorila samo njezina osobna budućnost, nego i budućnost onodobnog svijeta i svih budućih naraštaja, uključujući i naš. Marija je stoga i naša nebeska Majka kojoj se rado utječemo, povjeravajući njezinu zagovoru i sve što je pred nama.

Mi ljudi toliko sanjamo o budućnosti, a ipak u svojoj ograničenosti ne znamo što će biti sutra. Uza svu tehnologiju često se razočaramo i u netočnu vremensku prognozu za sutra, a kako bismo onda mogli sa sigurnošću predvidjeti događaje neizvjesne budućnosti! Tko je prije godinu dana mogao predvidjeti pandemiju bolesti koronavirusa koja nam je promijenila svakodnevicu? Tko je mogao točno predvidjeti čas u kojem će se dogoditi potres u Zagrebu i okolici? O budućnosti ne znamo puno i siguran sam, da se sa svim izazovima što ih ona donosi, čovjek može nositi samo pomoću vjere. Zato nam je vjera potrebna kao zrak koji dišemo. U Marijinim hodočasnicima vidim stoga naraštaj nade, naraštaj budućnosti. A Boga molim da se svi hodočasnici osnaženi vrate u svoju svakodnevicu, da uz Božju pomoć i po zagovoru Majke Božje grade vrijednostima praćenu dobru, bolju budućnost u svojem osobnom životu, u životu svojih obitelji, na svojim radnim mjestima, u školama i na fakultetima te općenito u društvu.
 

Tu svetkovinu naš narod naziva lijepim imenom – Velika Gospa, Vela Gospa. Što nam taj naslov govori? Što nam poručuje ta svetkovina, odnosno što želite ove godine na Veliku Gospu posebno poručiti?

– Ove godine navršava se 70. obljetnica od proglašenja dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo dušom i tijelom, koju je 1. studenoga 1950. godine svečano proglasio papa Pio XII. Svetkovinom Velike Gospe 15. kolovoza vjernički narod od davnine slavi to otajstvo vjere. Iako u Svetom pismu ne postoji izričit zapis o Marijinu uznesenju dušom i tijelom na nebo, vjera u taj događaj nikad nije umrla. Štoviše, strpljivo je rasla tijekom dugih dvadeset stoljeća.

Marija je, Sveta mati ustrpljenih, kako je naslovljuju Trsatske litanije. Preporučujem da se Trsatske litanije, koje su tako bogate i konkretne, što češće mole, barem u dijelovima, u našim obiteljima i zajednicama. Blažena Djevica Marija je Majka strpljivosti. U njezinu je životu sve trebalo strpljivo čekati. Prema predaji, njezini roditelji Ana i Joakim dobili su je kasno, u poodmakloj dobi, što znači da je i ona bila plod velike strpljivosti svojih svetih roditelja. I ona je nakon Isusova rođenja u Betlehemu morala strpljivo podnositi progonstvo, zatim je slijedio povratak u Nazaret, pa dugih 30 godina čekanja da njezin Sin započne s javnim djelovanjem, koje je završilo njegovom smrću na križu. I ponovno je morala strpljivo čekati da tek trećega dana uskrsne iz groba, a kad je Isus na nebo uzašao nije svoju Majku odmah uzeo sa sobom. Predaja nam govori da je uznesenje na nebo čekala do svoje prirodne smrti. Ništa se, dakle, u Marijinu životu nije događalo preko noći.

Nasuprot takvom stajalištu, u današnje se doba forsira takozvana instant-kultura: sve sada i odmah. Takav kulturološki stav u mnogim nas stvarima na neki način sve stavlja pred gotov čin. No život nije trgovina u kojoj je, kako kažu neki marketinški stručnjaci, potrebno kupca u razgovoru zadržati tako dugo da je ne napusti prije nego što kupi proizvod. Kada trgovac udovolji postavljenim zahtjevima, najčešće mu postaje svejedno što će dalje biti s kupcem.
 

Primorje i Kvarner, svoj Vrbnik, nosim u srcu Mi koji živimo na Kvarneru i u Primorju ne zaboravljamo da potječete iz našeg kraja. Naravno svoj rodni kraj čovjek uvijek nosi sa sobom. No dolazite li na svoj otok, u svoj rodni kraj?
– Primorje i Kvarner, taj svoj rodni zavičaj, svoj Vrbnik, nosim u svom srcu. Oni nastanjuju moje biće, s njima me vežu brojne lijepe uspomene, od obitelji, djetinjstva, ranoga školovanja, Teologije u Rijeci, pa sve do službi u Krčkoj biskupiji u kojoj sam osam godina služio kao biskup te istodobno kraće vrijeme bio i apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije. Svoj rodni zavičaj uvijek vezujem i uz lica tolikih dragih ljudi, a svjestan sam i zahvalan što je moje svećeničko zvanje plod i njihovih molitava, pogotovo onih koji su sada s druge strane vječnosti. Volio bih da češće mogu dolaziti u svoj zavičaj, no zahvalan sam Bogu za svaki prigodni pohod, ili ako barem preko ljeta uspijem odvojiti koji dan za posjete članovima svoje obitelji, rodbine i prijatelja, od kojih većina živi u riječkom bazenu i s kojima se uvijek rado susrećem.

Nađete li vremena za odmor, npr. za knjige koje volite?
– Ako preko ljeta i odem koji dan na odmor, što u mom slučaju najčešće znači da su to dani kad nisam u uredu ili drugdje gdje moram biti prisutan kao nadbiskup i kardinal, još se nisam riješio, a što mi najbliži prigovaraju, loše navike da mi većinu stvari koje nosim sa sobom na odmor zauzimaju dokumenti koje moram proučiti ili knjige koje želim pročitati. No, s vremenom ću se možda i popraviti.


Blagotvoran lijek

Bog, međutim, djeluje strpljivo, nježno i nenametljivo, a Marija je živi dokaz takvog djelovanja. Bog svako ljudsko biće vodi do uskrsnuća, a upravo je Marijino uznesenje divna potvrda Božjeg nauma sa svakim čovjekom. Stoga nam slavlje Velike Gospe poručuje da je za sve bitno u životu, za sve važne odluke i djela potrebna strpljivost. Koliko bi se u čovjekovu životu boljih odluka donijelo da nisu donesene pod umjetno stvorenim pritiskom, kažem umjetno jer se pred čovjeka često stavlja sužen izbor mogućnosti: ili pristati na ponudu ili izgubiti! Koliko se samo u našoj svakidašnjici manifestira nestrpljenje u nerazboritim vožnjama na cesti, uz tolike ljudske žrtve! Strpljivost je blagotvoran lijek protiv nastojanja da se suvremenom čovjeku uskrati vrijeme za rast, za donošenje zrelih odluka i za strpljivu ustrajnost u započetom. Upravo se jačanjem vjere može jačati i strpljivost s kojom dolaze i druga, bolja rješenja.

                                                                                    Foto: Darko JELINEK


Može li se to načelo »marijanske strpljivosti«, primijeniti i na društvena zbivanja u Hrvatskoj?

– Postoje, jasno, okolnosti u kojima ne treba čekati nego odmah djelovati. To se prije svega odnosi na pomoć bolesnima, ugroženima, a posebno siromašnima. Gladnomu se pomoć ne odgađa za neka bolja vremena i zato socijalna osjetljivost ne može biti u čekaonici. Crkva takvo djelovanje nastoji snažno provoditi preko svojih Caritasa, što često čini i u suradnji s društvenim institucijama. Međutim, imam dojam da su se kod nas ponekad donosile brzoplete odluke koje su puno koštale, a obrazlagane su kao da je riječ o žurnom spašavanju. Neki su se time možda dobro okoristili, no za šire krugove posljedice su bile teške, kao društvo vraćali smo se unatrag, a cijenu takvog djelovanja mogli bismo još dugo plaćati. Riječ je o postupanjima koja redovito potpadaju u ono što se u socijalnom nauku Crkve naziva grijehom struktura.

No, odmaknimo se sada od zamke da se na sve gleda crno, zamke koja vodi u beznađe. Potrebno je proširiti vidike. Ne opstaje li u našem društvu i u našem narodu samo ono što se ostvarilo kao plod velike strpljivosti? Koliko smo čekali na svoju samostalnu i neovisnu državu? Nije stvorena preko noći nego je stoljećima živjela u spomenu i rađala se u krvi višegodišnjega rata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Koliko smo čekali na ulazak u Europsku uniju? Ni to se nije dogodilo preko noći, nego uz duge i nerijetko mučne pregovore s mnoštvom zapreka.

Pogotovo se danas, nakon posljedica pandemije bolesti koronavirusa, vidi koliko je dobro da smo dio zajednice europskih zemalja koje pokazuju znakove konkretne solidarnosti u nošenju s krizama. Sada se pak u odgovoru na tu pomoć očekuje mudrost, a nadasve odgovornost.

​Poniznost i radost

No, je li za potpuni društveni oporavak dovoljna tek »marijanska strpljivost«?

– Od Crkve se ne očekuje da donosi, čak ni da sugerira tehnička rješenja za političko djelovanje, pa bila ona usmjerena i na društveni boljitak. To nije njezino poslanje. Ipak, Crkva je dužna u svojoj suodgovornosti za svijet u kojem živimo promicati univerzalna načela koja mogu pridonijeti društvenom napretku. O svetkovini Velike Gospe spomenuo bih tek dva načela koja su povezana sa životom Majke Božje, i koja mi se čine posebno važnima za sadašnje doba.

Prvo je načelo da je u svemu potrebno djelovati ponizno, bilo na osobnoj, bilo na društvenoj razini. Naime, u svojem hvalospjevu, koji se čita na misnim slavljima na Veliku Gospu, Marija kliče da Gospodin »silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne« (Lk 1, 52). Ti »neznatni« zapravo su svi koji su ponizni, koji se, da tako kažem, ne prave važni. Poniznost nije osobina onih koji se ponižavaju ili koji su poniženi. Biti ponizan znači biti svjestan svoje vrijednosti i darova što ih čovjek ima, a da se pritom kao u kakvom natjecanju pojedinac ili društvo ne uzdiže nad drugima.

Previše su zla čovječanstvu, pa i našem narodu, donijele umišljene oholice, oni što su se držali superiornima nad drugima. Bog je našu domovinu i njezine stanovnike obdario brojnim darovima i umijećima, od prirodnih ljepota, plodne zemlje, divnoga mora, i najvažnije, ljudima koji su zbog svojih talenata ponekad više cijenjeni u svijetu nego u domovini. To nas, međutim, ne čini boljima od drugih, to nas čini svojima. Biti ponizan narod, znači čuvati svijest o primljenim darovima i umijećima koja treba razborito koristiti na dobro čitave zajednice.

Ti darovi preduvjet su istinske neovisnosti, a ne beskrajno uzdanje u pomoć koja bi dolazila sa strane. Hrvatskoj ne treba ni vanjski neprijatelj koji bi homogenizirao društvo, ali ni vanjski politički ili ekonomski »spasitelj« o kojemu bi društvo uvelike ovisilo. Puno važnije je njegovati i poticati unutarnje prijateljstvo, međusobno poštovanje koje društvo ozdravlja iznutra.

Drugo načelo koje mi se čini važnim istaknuti je da jedino istinski radostan čovjek i istinski radostan narod može nadvladati sve krize. Veliku Gospu, zbog radosti što je taj blagdan nosi, rado nazivamo »ljetnim Božićem«. Nije riječ o radosti koja bi se mogla ubrizgati izvana ili o umjetno proizvedenom osjećaju, nego o radosti koja dolazi iznutra, iz duboko proživljenog osjećaja da smo kao ljudi i kao društvo od Boga željeni i od Boga ljubljeni.

Zabrinuti ljudi, uvijek pritisnuti nekom tugom, ljudi koji su u neprestanom strahu pred izazovima i krizama ne mogu mijenjati život nabolje. Njima se zato lako manipulira. Stoga nam je potrebno, da se poslužim slikom koju često koristi i papa Franjo, vratiti se korijenima koji su neprijeporno kršćanski, poštivati ih, zalijevati ih s ljubavlju i pažnjom da bi stablo donosilo roda.

Marijanski narod

Nadalje, potrebno je otkrivati dobro među nama i radovati se tom dobru. Potrebna nam je »marijanska radost« iz koje proizlazi hvalospjev Bogu. A takva radost redovito je prisutna među hodočasnicima na Veliku Gospu.

​Hrvatska je premrežena marijanskim svetištima. Velika Gospa je i posebna prigoda da se općenito ponešto kaže o štovanju Marije u hrvatskom narodu.

– Povijest hrvatskoga naroda i utjecanje njegovih kćeri i sinova Blaženoj Djevici Mariji tijekom čitave naše povijesti gotovo je nemoguće razdvojiti. Upravo marijanska svetišta su čuvari spomena na uzajamnu ljubav Majke Božje i njezine djece na ovim prostorima, jer svako svetište nastalo je kao blagotvoran Božji odgovor na patnje kroz koje je narod prolazio i kušnje s kojima se suočavao. Da ne ulazimo sada u povijest pojedinog svetišta, jer svako bi zaslužilo da se o njemu posebno govori, možda je dovoljno podsjetiti na riječi što ih je na Generalnoj audijenciji u Vatikanu izgovorio sveti papa Ivan Pavao II.

Nakon što se 1998. godine vratio sa svoga drugog pastirskoga pohoda Hrvatskoj, kada je blaženim proglasio kardinala Alojzija Stepinca na Mariji Bistrici i pohodio naše prasvetište Gospe od Otoka u Solinu, izrekao je riječi koje pamtimo: »Kada se jedan narod suoči s trenucima muke i križa, vrlo snažno, kao ni u jednoj drugoj zgodi, osjeti povezanost s Kristovom Majkom te mu Ona postaje znakom nade i utjehe. Tako je bilo u mojoj domovini, u Poljskoj, tako je bilo i u Hrvatskoj i u svakoj drugoj kršćanskoj naciji koja je bila izložena teškim povijesnim iskušenjima«. Mislim da ta poruka dovoljno govori.

Foto: Darko JELINEK


O »marijanskoj Hrvatskoj« možda ponajbolje svjedoči to što su Mariji posvećene brojne hrvatske pjesme i molitve, od Šibenske molitve na dalje, a naravno još i mnogo prije?

– Drago mi je da ste spomenuli i marijanske pjesme jer među njima postoji nešto što pokazuje koliko daleko može ići čovjek čija se duša prepusti Marijinom majčinskom dodiru. Naime, u zagrebačkoj prvostolnici tisuće hodočasnika često zdušno pjevaju, posebno na blagdan bl. Alojzija Stepinca, marijansku pjesmu »Ljiljane bijeli« koja je bila omiljena našem Blaženiku.

No možda je manje poznato da je riječi te pjesme napisao hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić, a uglazbio ju je glasoviti kapucin o. Anzelmo Canjuga koji je, nepravedno optužen i duge godine proveo u komunističkom logoru u Staroj Gradiški, u kojem je i umro. Pjesmu je, dakle, volio bl. kardinal Stepinac, uglazbio ju je prije rata redovnik i svećenik koji je skončao također kao mučenik, a današnji naraštaj novoga tisućljeća pjeva je i doživljava u potpunosti kao svoju. Što ih sve povezuje? Marija! I druge Domjanićeve pjesme religioznog sadržaja koje su zaživjele u narodu pokazuju da se čovjek, kojega dotakne i gane nježnost Majke Božje, mijenja te postaje sposoban otvarati se poticajima Duha Božjega.

U Marije nema podjela, nema zatvaranja, nema granica koje bi priječile djelovanje Božje ljubavi ili koje bi ograničile Božje milosrđe. Marija svu svoju djecu uvijek poziva, dovodi bliže svojemu Sinu, okuplja ih u jednu vjerničku obitelj. Zato se ne bojim za budućnost hrvatskoga naroda, dok se njegovi vjernici utječu zagovoru Majke Božje, hodočaste u njezina svetišta, pale svijeće pred njezinim likom, iskreno mole znajući da se čovjeku koji se nađe u naizgled bezizlaznom stanju, uz Mariju uvijek mogu otvoriti nove životne perspektive. Marijanski narod je narod koji, utječući se zagovoru Presvete Bogorodice, istodobno oblikuje kulturu koja se ne boji prepustiti djelovanju Božjega milosrđa.


Kultura otvorenosti​

Rijeka je ove godine proglašena Europskom prijestolnicom kulture. Kako onda u kontekstu drevnih kršćanskih korijena gledate na suvremenu kulturu, to jest, koliko je ona u Hrvatskoj još uvijek kršćanska?

– Kršćanstvo je uvijek bilo nadahnuće za kulturu, ono se otvaralo kulturama, ugrađivalo se u njih i prožimalo ih evanđeoskim vrjednotama koje imaju univerzalni značaj. Bogata kulturna baština našeg primorskog, riječkog zavičaja, duboko je obilježena kršćanskim identitetom. Stoga s čuđenjem moram primijetiti da se kršćanstvo ponekad kod nekih nastoji prikazati kao kulturni uteg, čak i do mjere izrugivanja, te se prikazuje kao tobožnja smetnja koja, kad bi se uklonila, otvorila bi se valjda neslućena prostranstva novih kulturnih kreativnosti. Međutim, tko u kulturi živi od toga da bi zatvarao drugomu vrata ne može doživjeti dugoročnu afirmaciju. To su tek kratkoročni eksperimenti.

Govoreći u širem smislu kulture, slično se donekle događalo i s teološkim fakultetima. Većina drevnih europskih sveučilišta započela su svoje djelovanje kao crkvena učilišta, ili učilišta koja su od početka u svom sastavu imala i teološki fakultet da bi se u nedavnoj prošlosti u zemljama u kojima je zavladao komunistički režim, teološka učilišta nastojala prikazati kao smetnja razvoju te su bila isključena iz sveučilišta što je potrajalo do pada komunističkog režima.

Slično je, nadalje, i s vjeronaukom u školama kojega se u nekim krugovima forsirano želi predstaviti nepoželjnim u školskom odgoju i obrazovanju, iako je to jedan od najotvorenijih predmeta za promicanje univerzalne ljepote, dobrote, nade, međusobnoga poštivanja i nadasve etičnoga djelovanja utemeljenoga na univerzalnim kršćanskim vrjednotama. U svim spomenutim slučajevima riječ je o tipičnoj zamjeni teza.

Da se vratim na kršćansku kulturu: upravo je ona istodobno i kultura otvorenosti i dijaloga te je zato i danas živa i plodna. Koliko sam uspio pratiti, čini mi se da je bilo u tom smislu i nekih prijepora tijekom događaja povezanih s Rijekom kao Europskom prijestolnicom kulture. Da se izrazim slikovito, kao što je more našeg primorskog zavičaja otvoreno da primi i najveće brodove, a da oni opet ne mogu utjecati na reljef samoga kraja, tako je i primorsko-goranski zavičaj koji se ponosi snažnim kršćanskim identitetom mogao jamčiti i kulturnu otvorenost, a da svi novi kulturni utjecaji ne mogu poništiti njegov kršćanski identitet. Ako netko možda i zlorabi tu kršćansku otvorenost za neke svoje interese i dalje ne može poništiti činjenicu da je naš zavičaj u svim porama bogate kulturne baštine duboko prožet kršćanstvom koje ondje živi tiho i nenametljivo, ali i dalje postojano.

Glede toga pada mi na pamet ono što je papa Ivan Pavao II., koji je za svojih pohoda Hrvatskoj najduže boravio u Rijeci, opisao u svojoj knjizi »Sjećanje i identitet«. U toj knjizi govori o ljubavi prema svojim korijenima, prema svojoj domovini Poljskoj, ljubavi koja uključuje povijest, tradiciju, kulturu, umjetnost, zemljopisni položaj, jezik i općenito baštinu…

Drugim riječima, njegova je ljubav bila istinsko domoljublje te je pokazao da se jedino takva ljubav, ukorijenjena u svoju baštinu, može najdjelotvornije otvoriti prema izričajima ljudskoga duha i u drugim kulturama. Kršćanski je, dakle, biti otvoren univerzalnomu, a istodobno biti ukorijenjen u svoju domovinu i svoju kulturnu baštinu. Tko istinski poštuje i voli sebe, sposoban je za otvaranje i dijalog s drugima i drukčijima. Sve suprotno vodi kulturološkom ništavilu i lutanjima koja završavaju gubitkom identiteta, a samim time i svojevrsnom kulturocidu.

Krasti mladima nadu ili davati im lažna obećanja velik je grijeh Što biste danas poručili mladim ljudima? Sjećam se, papa Ivan Pavao II. 2003. godine u Rijeci mladima je poručio: »Podsjećam da se čovjekova vrijednost sastoji u onome što on jest, a ne u onome što on radi ili pak što on posjeduje, da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom koja je u vašem srcu…« I današnji mladi to znaju, ali svima ponekad trebaju i riječi ohrabrenja. – Među brojnim događajima koji su morali biti odgođeni zbog pandemije bolesti koronavirusa i potresa u Zagrebu i okolici jest i Susret hrvatske katoličke mladeži, koji se u Zagrebu trebao održati 9. i 10. svibnja 2020. godine pod geslom »Što god vam rekne, učinite« (Iv 2, 5). Presvetu Bogorodicu Mariju, bl. Alojzija Stepinca i bl. Ivana Merza izabrali smo da budu pratitelji i zagovornici naših mladih tijekom priprave i slavlja Susreta. Upravo u potresu teško je stradala i zagrebačka prvostolnica, koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije i koja čuva grob bl. Stepinca, te bazilika Presvetog Srca Isusova, koja čuva grob bl. Merza. To što su unatoč velikim oštećenjima katedrale i bazilike, grobovi dvojice blaženika ostali potpuno očuvani, shvatili smo kao još jedan znak nade. Središnje slavlje Susreta trebalo se održati na Trgu bana Josipa Jelačića, trgu koji se u memoriju hrvatskoga naroda urezao kao veliki hram pod otvorenim nebom 2011. godine na susretu pape Benedikta XVI. s mladima tijekom njegova pastirskoga pohoda Hrvatskoj. Papa je okupljenim mladima poručio da »samo u onoj ljubavi, koja želi i traži dobro drugoga, uistinu možemo iskusiti smisao života, i radosni smo što ga živimo, pa i u naporima, kušnjama, razočaranjima, čak i plivajući protiv struje«. Poručio je i sljedeće: »Ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, načini života koji daju prednost izgledu, na štetu nutrine. Ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti. Dopustite da vas povede u Božje visine!« S odmakom od gotovo jednoga desetljeća vidimo da su te riječi pape Benedikta XVI. bile proročke, jer mnogi tadašnji mladi u godinama koje su slijedile bili su u iskušenjima da sreću odu potražiti drugdje, često daleko od domovine. Nažalost, neki su u društvu lukavo pridonosili stvaranju prenaglašene klime nezadovoljstva među mladima, gotovo se radujući statistikama odlazaka. No, uvjeren sam da ako je tko i računao na »lakomislenost mladih«, nije računao s tim da mladi mogu brzo otići ali se i brzo vratiti. Jer, mladenačka okretnost omogućuje im da lako zaplivaju, kako je rekao Benedikt XVI., i protiv struje. Osjećam da je na djelu upravo taj proces te se neću umoriti u isticanju mladima da je od teškoća i izazova s kojima se susreću u domovini mnogo snažnije to da nam je Bog za život podario prekrasnu zemlju s bezbroj mogućnosti, kulturu protkanu vrijednostima, vrijedne i radine ljude uz koje u svojoj suodgovornosti mogu dozrijevati i napredovati. Treba stalno ponavljati da iako nije lako dolaziti do rješenja problema, oko nas postoji mnogo više dobra koje čeka da ga otkriju i prepoznaju svi, a pogotovo mladi. Obećanja koja se daju mladima traže i konkretna djela koja bi ih pratila. Krasti mladima nadu ili davati im lažna obećanja velik je grijeh.


Događaj međaš

U potresu u Zagrebu mnogi su građani, tako i Vi, izgubili svoj krov nad glavom, stradale su mnoge institucije, a teško je stradala i zagrebačka katedrala, ali i mnogi drugi sakralni objekti u Zagrebu i okolici. Možete li reći nešto tome?

– Potres, koji je u nedjelju 22. ožujka 2020. godine pogodio Zagreb i okolicu s epicentrom kod zagrebačkoga Markuševca, za nas je jedan od povijesnih događaja, događaja međaša, jer ni ljudi, ni mjesta oko epicentra, ni Grad nakon toga više nisu isti. Osim što je potres odnio život neprežaljene mlade djevojke koja je bila učenica naše Nadbiskupske klasične gimnazije, i osim što je oštetio brojne obiteljske kuće i stanove, društvene i sakralne objekte, na mnogima je ostavio trajne posljedice, pogotovo na ljudima koji su ostali bez svojih domova.

Kad kažem da je potres bio događaj međaš, pri tom mislim na to da svatko iz okolice Zagreba i samoga grada točno zna gdje je bio i što je radio u vrijeme dvaju najjačih potresa koji su slijedili jedan za drugim, ali i u vrijeme nakon toga. Ljudi su tog jutra bili u spavaonicama, ustajali su, doručkovali, lagano kretali u dan, neki su možda zbog obveza već bili vani, djeca su spavala ili su se tek budila… No, zbog proglašenih epidemioloških mjera uglavnom svi su bili u svojim domovima.

Mene je potres zatekao u jutarnjoj molitvi u kojoj sam se iznimno toga jutra nekako slučajno našao na drugom mjestu, a ne na mjestu na kojem sam uobičajeno molio. To mjesto, na kojem sam inače običavao moliti, u potresu je zadobilo razornije tragove. Govorim to ne zato da bih istaknuo svoje iskustvo kao važnije od iskustava drugih, koji su kao i ja ostali bez doma, nego zato što sam tih dana čuo svjedočanstva ljudi koji su na gotovo čudesan način izbjegli teške posljedice koje su mogli zadobiti. Zahvalan sam Bogu da je mnogo života spašeno, a odluka da se zbog sprječavanja širenja bolesti koronavirusa u to vrijeme ne slave mise s narodom, očito je bila providonosna – o čemu snažno govore slike razrušenih crkava koje su pogođene potresom.

Ubrzo nakon potresa pozvao sam sve članove naše nadbiskupijske obitelji da daju svoj doprinos u olakšavanju boli i teškoća stradalima na način koji smatraju najprimjerenijim i učinkovitim. S obzirom na to da župnici i njihovi suradnici u župama najbolje poznaju stradanja i potrebe, pozvao sam ih da ne gledaju na to pripada li tko župnoj zajednici, je li vjernik ili nije, nego da im je uvijek na prvom mjestu samo pomoć koja ublažava ljudsku bijedu. Naš je Caritas u tom kontekstu vrlo aktivan. Sada je pred nama novo vrijeme, vrijeme intenzivne obnove.

Kakve su mogućnosti obnove nastradalih sakralnih objekata?

– Osim materijalnih šteta ne treba smetnuti s uma da mnogi ljudi i danas osjećaju posljedice traume koju su proživjeli. Podrhtavanja koja se s vremena na vrijeme i dalje osjećaju, u mnogima iznova izazivaju strah. Prvo i najvažnije potrebno je pomoći unesrećenima, obiteljima koje su ostale bez domova, onima koji se još ne mogu vratiti u svoje kuće i stanove, a onda je nužna i obnova koja uključuje druge institucije i sakralne objekte stradale u potresu. Iako se na zagrebačkoj katedrali i mnogim crkvenim objektima još uvijek zbrajaju štete, krenulo se s prvim koracima osiguranja, ili bolje rečeno, s učvršćivanjem narušenih konstrukcija da ne bi došlo do još većih šteta.

Osobno su me se vrlo dojmili susreti sa župljanima iz stradalih mjesta oko epicentra potresa, koji unatoč stradanjima nisu izgubili nadu. U njima snažno živi duh obnove, koji je u stanju obnoviti čovjeka i prije nego što on obnovi materijalna zdanja. Time se još jednom potvrdilo da je duh prvi pokretač svake obnove.

Obnova koja nam predstoji trebala bi biti plod »saveza u dobru«, na koji sam proteklih godina više puta pozivao jer jedino takav savez može naše društvo voditi prema boljitku. Sada se taj poziv konkretno odnosi i na sanaciju posljedica potresa. Tek kad se uspostavi savez u dobru, koji će osim kvalitetnoga zakonskog okvira okupiti mjerodavne iz svih potrebnih struka koji će usuglašeno djelovati, mogu se stvoriti preduvjeti da se izbjegne, nazovimo ga tako, »potresno profiterstvo« i svi oblici malverzacija koje bi se mogle pojaviti.

Nadalje, sanacija posljedica potresa trebala bi biti projekt od nacionalne važnosti, pa stoga traži i solidarnost svih u Hrvatskoj, u koju mislim da ne treba sumnjati. Jer, u svakom humanom društvu patnja jednoga njegovog dijela patnja je svih, kao što bi radost jednoga dijela trebala biti radost svih. Solidarnost je, hvala Bogu, prokušani savez u dobru i dio je identiteta hrvatskoga naroda.

Probuđena svijest​

Zbog pandemije sada živimo u teškom vremenu. I osobno, i kao zajednica, kao čovječanstvo. Živimo u vremenu posebne odgovornosti jednih za druge, i to diljem planeta. Kako vidite ovo vrijeme za koje papa Franjo kaže da smo »svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga«? U tom smislu, mislim da bi i Vaše razmišljanje o tome i Vaše riječi ohrabrenja svima dobrodošle.

– Često se tijekom pandemije odavalo zasluženo priznanje svima u javnim službama, počevši od odgovornih vlasti, zdravstvenih djelatnika, učitelja, nastavnika, radnika u trgovini, karitativnim ustanovama i njihovim volonterima i svima koji su bili zauzeti da se život koliko-toliko odvija normalnim tijekom. Zaslužni su priznanja i svi koji su bili zauzeti da narod ne klone vjerom i duhom, a posebno i mediji.

Mnogi od njih su u svoje programe uključili i izravne prijenose misnih slavlja koja su donosila utjehu brojnim vjernicima koji nisu mogli moliti u svojim crkvama. Zaslužni su priznanja i svi koji su domišljato koristili suvremene tehnologije da jača zajedništvo šireći i molitveni duh.

No, smatram da posebno priznanje treba odati hrvatskim obiteljima, majkama i očevima, bakama i djedovima. Njihova žrtva tijekom pandemije COVID-19 u doba zatvorenih vrtića, škola i fakulteta bila je nemjerljiva. U zaklonu obiteljskih domova djeca su se školovala uz nemale napore svojih roditelja koji su morali istodobno biti savjesni radnici, bez obzira na to radili od doma ili ne, ali i savjesni učitelji i odgojitelji svoje djece.

Upozorio bih međutim na još nešto. Okolnosti povezane s pandemijom su, ako smijem tako reći, ukrale komadić djetinjstva učenicima koji su tek krenuli u školu, našim prvašićima, ali odnijela je i važan dio mladosti maturantima koji su za razliku od prethodnih generacija morali preko noći dozreti jer njihove mature, kao ispiti zrelosti, prolazile su kroz nemale kušnje.

No, osim prema djeci i mladima, misao mi odlazi i prema brojnim starijima koji su teško podnosili zatvorenost u domovima za starije i bolesne, odvojeni od svojih obitelji i uskraćeni blizine, a općenito mislim i na sve starije osobe koje su živjele i žive u strahu zbog većega rizika od oboljenja i koje su tih dana vapile za blizinom i pomoći. Međutim, ako treba tražiti pozitivne strane mjera izolacije tijekom pandemije onda je to zasigurno ponovno probuđena svijest da je obitelj važna. Jer, možda će zvučati izazovno, ali nijedna mjera ograničavanja kretanja i okupljanja usmjerena prema suzbijanju epidemije koja je dolazila s vrha ne bi se mogla ostvariti a da u bazi nije bilo snažne obiteljske potpore.

Zato iz ove perspektive ne mogu izgledati »nazadna« ili »otrcana« sva ranija neumorna crkvena nastojanja, ali i nesebična nastojanja ostalih zajednica kršćanskoga i uopće religijskog predznaka u Europi i drugdje po svijetu, da se osnaži obitelji, da ih se podupre u pothvatu odgoja i podizanja djece, da se njihov glas snažnije čuje u oblikovanju školskih programa pogotovo kad je riječ o vrijednostima, i nastojanjima da se obitelj zaštiti kao temeljnu društvenu stanicu. Upravo suprotno, takva su se vjernička nastojanja u odnosu na stanje koje nas je pogodilo pokazala kao vizionarska. Ovakva i svaka druga kriza uvijek se najprije prelama preko obitelji. Zato svetinju obiteljskoga života treba čuvati, podupirati i osnaživati.

Papina utjeha

Papa Franjo jako je angažiran u ovoj teškoj krizi čovječanstva. Podsjetimo, na primjer, na povijesni Urbi et orbi koji je održao 27. ožujka na Trgu sv. Petra i u vatikanskoj bazilici. Sve nas je pozivao, među ostalim, da razmislimo o svojem načinu života, svome odnosu prema Zemlji, na solidarnost i zahvalnost. Kako doživljavate ta njegova zauzimanja?

– Zadržao bih se sada na slici za koju su mnogi isticali da ih se tijekom Papina nagovora i blagoslova toga 27. ožujka 2020. godine u Vatikanu najviše dojmila. Trg sv. Petra bio je prazan, a bazilikom i prostorom ispred nje, uz ikonu Bogorodice koja se u Rimu od davnina štuje kao »Salus Populi romani – Spas puka rimskoga« te raspela iz rimske crkvice sv. Marcela, dominirao je papa Franjo koji je s Presvetim u rukama blagoslivljao čitav svijet i molio za prestanak pandemije. Taj prazni trg bio je na neki način odraz praznine u ljudima koju je trebalo popuniti, popuniti smislom patnje koju su mnogi proživljavali zbog nesmiljenoga širenja pandemije i posljedica što ih je ona ostavila na brojnim područjima.

U tim trenutcima dopirale su vijesti o umiranju ljudi diljem svijeta, često daleko od svojih bližnjih. Papa nije svijetu ponudio cjepivo protiv virusa, nego je ponudio kršćanski odgovor na duhovnu glad za smislom patnje i osamljenosti što je svijet proživljava. Kao odgovor onima koji šire strah i prijete da je virus bio Božja kazna svijetu, Papa se obratio Bogu riječima koje i sada treba istaknuti: »Nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme biranja onoga što vrijedi za razliku od onoga što prolazi, razlučivanje onoga što je nužno od onoga što nije. Vrijeme je da promijenimo smjer okrećući život prema tebi, Gospodine, i prema drugima«. Papa je te kišne rimske večeri otvorio svijetu nove obzore, ponudio smisao patnje, donio utjehu poručivši da je snaga vjere ta koja oslobađa od straha i koja daje nadu.