Prema pobožnoj legendi, kad je Bog stvorio svijet i ljude u njemu, poslao je svoje anđele da svakome čovjeku podijele njegovu ulogu na zemlji. Anđeli su marljivo radili od jutra do mraka, dijeleći uloge i zadaće ljudima i na kraju umorni, pomisliše kako je sve gotovo, kad opaze jednu poniznu ženu kako strpljivo čeka da dođe red na nju. Ostali su zbunjeni i zatečeni. Pogledaju svoje prazne ruke pa onda ženu i zaključe: „Nemamo više nikakvu zadaću za nju. Moramo pitati Svevišnjega što s njom!“ Kad su stvoritelju iznijeli svoj problem: „Kako je ime toj ženi?“ „Majka!“ – odgovore anđeli. „Neka njezina zadaća bude da čeka i da se nada!“ – odgovori svevišnji i ode svojim poslom. I tako je majka zauvijek dobila svoju zadaću

Čeka majka od začeća do rođenja, čeka prve korake, prva tepanja, prve riječi, čeka i strepi od prvog odlaska u školu, odabira životnog poziva, strahuje za dugih zimskih noći i kroz huk vjetra osluškuje i zuri hoće li čuti ili ugledati buku motora ili tragove automobilskih svjetala svoga odlutalog djeteta.  U jesen sprema prve plodove, brižno prebirući, stavlja ih u samo njoj znana skloništa, na mjesta gdje će što dulje sačuvati slatkoću i svježinu, ljepotu i okus za iščekivanoga.  Ni majka Marija nije drugačija.

marija

Odabrala je ovo srce lijepog Zagorja na tri prekrasna vidikovca: Trški Vrh u podnožju Strahinjčice, Majka Božja Gorska ponad Lobora na obroncima Ivanšćice i Vinski Vrh, a danas svetište u Mariji Bistrici pod skutima Medvednice. Uz brojne kapelice njoj posvećene, razasute po zagorskim brežuljcima, ta tri mjesta su kao tri prozora uz koje Marija sjeda i naginje se na ovu dolinu omeđenu gorama.  Tu su razasute  nastambe ljudi, nekoć veoma skromne, ali ispunjene dječicom i ljubavlju, kakvu samo skromnost i siromaštvo poznaje, a danas često velike i sjajne kuće, nažalost sve praznije i hladnije.

Pamti majka Marija duge procesije hodočasnika u skromnim narodnim nošnjama, ali s gromoglasnom pjesmom i molitvom što je izvirala iz duše pobožnih seljaka: „… umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati mila majčice sve izgubljene!“. Ako ikada, a ono danas moderni je čovjek izgubljen u vremenu i prostoru, premda u brzim i skupim vozilima ima svu navigacijsku opremu, a ruke su mu pune mobitela i interneta, često se čini da pojma nema kamo želi stići. U svoj toj silini tehnike i tehnologije čovjek je izgubio sebe. Sve to Marija vidi kroz „prozore“, strepi, tuguje i pati a iz njezinih suznih očiju kao da izbija patnja i strah iz jeruzalemskog hrama: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili!“

Zove nas majka Marija da ju ne zaboravimo, ne ostavimo, da ne odlutamo jer ona pokazuje put i njezina je navigacija neprevarljiva. Uvijek je tu, njezino majčinsko krilo i blaga ruka da zagrli, utješi, vrati pouzdanje i vjeru te pomogne naše uspinjanje do cilja – svoga Sina. Njezina tri prozora i dalje prosipaju svjetlo u zagorsku noć.

(Marijan Culjak iz knjige „Razgovor s prahom i pepelom)