Press "Enter" to skip to content

U obiteljima nedostaje ohrabrenja za duhovni poziv

Matija Pavlaković novi je rektor Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati. U razgovoru za Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije progovorio je o ulozi dječačkog sjemeništa danas, viziji rada u novoj pastoralnoj godini, ali i o razlozima opadanja broja sjemeništaraca posljednjih nekoliko desetljeća.

Rektore, mjesec dana u novoj službi je iza Vas. Prvi dojmovi, kako se osjećate?

Prvi dojmovi su zaista lijepi. Već kao đakon boravio sam u sjemeništu u svojstvu prefekta u školskoj godini 2005./2006., tako da mi samo sjemenište nije strano. U novoj ulozi želim zapravo nastaviti gdje su moji predšasnici stali. Moram napomenuti da sam beskrajno zahvalan Bogu što je niz kvalitetnih odgojitelja i rektora prije mene postavilo kvalitetne temelje ovoj instituciji, a kada je tako, onda je lako raditi. Također, svećenici koji trenutno djeluju u sjemeništu lijepo su me primili i prihvatili, tako da suradnja i bratsko zajedništvo ne manjka, što vjerujem već primjećuju i povjereni nam dječaci.

Kada govorimo o osjećajima, sigurno da sam ostao zatečen odlukom biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine o imenovanju jer sam do sada radio na župama i tu sam se nekako osjećao „doma“, no od ovoga ljeta Bog je pomrsio moje planove i opet me poslao na „Šalatski brijeg“. Osjećam određenu dozu strahopoštovanja prema instituciji kojoj sam na čelu, odgovornost prema dječacima koji su nam zajednički povjereni, ali isto tako osjećam i Gospodinovu ruku koja me prati jer i sam psalmist kaže: „Prepusti Gospodinu putove svoje i On će sve voditi!“ Eto, trenutno mi je sve novo, no ubrzano se uhodavam, brzo prilagođavam i idemo hrabro naprijed s Božjom pomoću.

Briga za dječake koji osjećaju klicu svećeničkog poziva velika je odgovornost jer je na Vama da te dječake odgojite, formirate i usmjerite. Spomenuli ste svećenike koji Vam u tome pomažu, tko još čini tu skupinu ljudi?

Rad u sjemeništu dosta se promijenio od moga boravka u njemu prije gotovo deset godina. Broj dječaka je osjetno manji pa je pristup samom odgoju puno kvalitetniji, osobniji i mogu reći da imamo osobno praćenje svakog pojedinog sjemeništarca kroz čitavu godinu na različitim poljima: intelektulanom, duhovnom, psiho-fizičkom, kulturnom i emotivnom. U odgoj uz duhovnika i dvojicu prefekata odgojitelja pomažu nam i vanjski suradnici: „Logos učiteljice“, instruktori, profesori glazbe, psiholozi, logopedi, tim liječnika dječje bolnice sa Srebrnjaka koji su nam uvijek na usluzi…

Koliko dječaka trenutno broji sjemenište i koliko je novopridošlih sjemeništaraca od ove jeseni?

Ove školske godine sjemenišna zajednica broji 55 sjemeništaraca. Za Zagrebačku nadbiskupiju ukupno je 19 sjemeništaraca, Varaždinska biskupija broji 11, Đakovačko-osječka nadbiskupija u našem sjemeništu ima 5 kandidata, Sisačka biskupija broji 13 sjemeništaraca, dok Bjelovarsko-križevačka biskupija ima 6 sjemeništaraca. Također imamo i jednog (1) sjemeništarca iz Riječke nadbiskupije koji je ovogodišnji maturant. Dakle, kad se sve zbroji, novopridošlih sjemeništaraca od ove jeseni je 17.

Gledajući statistike iz bogoslovnog sjemeništa, nerijetko u bogosloviju ulaze mladići koji prije toga nisu bili u dječačkom sjemeništu. Kako to objašnjavate?

Mogu reći da sam i sâm svećenik koji nije bio u sjemeništu, već sam na trećoj godini filozofsko-teološkog studija stupio u bogosloviju i krenuo put svećeništva. Mislim da je prije svega problem u slaboj promidžbi sjemeništa posljednjih godina, mnogi svećenici čak preporučuju mladima da srednjoškolsko obrazovanje prije završe negdje kod kuće pa onda krenu put bogoslovije.

S druge strane, danas ljudi kasnije počinju i razmišljati o pitanju životnog poziva i teško se odlučuju da preuzmu odgovornost za život i svoje poslanje u njemu. Tu bih još naveo i lošu sliku medija kada se govori o Crkvi općenito pa je i to jedan od razloga da mladi čovjek dugo „važe“ hoće li krenuti ili ipak ne.

Kakav je život dječaka u sjemeništu? Čini se kao da postoji mnogo predrasuda u društvu, kao da je riječ o kakvoj neslobodi, neprirodnom okruženju. Jesu li ti dječaci u nečemu zakinuti?

Kada danas gledam iz perspektive odgojitelja na sjemenište osobno mi je žao što nisam bio njegov član. Uvjeti rada i mogućnosti koje život u sjemeništu nudi na visokom su nivou. Prije svega ovdje ih se uči kulturi, manirama lijepog ponašanja, duhovnosti kao bitnoj pretpostavki za zdrav razvoj cjelokupne osobe, potiče ih se na sport, razvijanje osobnih hobija, odlazak na različite izlete, kulturne manifestacije, kino…

Predrasude postoje i danas, ali treba čuti roditelje sjemeništaraca s koliko ponosa govore o sjemeništu, o tome kako vide da se o njihovoj djeci zaista brine i da im se želi dobro, prekrasno je čuti ta svjedočanstva koja su zapravo najveća nagrada nama koji smo u odgoju, a onda i sigurna ulaznica novima koji žele doći i krenuti na put nasljedovanja Krista.

Treba napomenuti da sjemeništarci nisu konstantno u sjemeništu – često odlaze kući na slobodne vikende, subotom poslijepodne oni koji žive u Zagrebu ili bližoj okolici također odlaze u posjet svojima, čitavo ljetu na odmoru su kod kuće, tako da sjemenište i obitelj se nadopunjavaju i zajedno služe dječacima u njihovoj izgradnji. Sjemenište nije đački dom, da ima jedan osebujan duh i način rada, ali dječaci ni u čemu nisu zakinuti u odnosu na svoje vršnjake koji nisu u sjemeništu. Dapače, mislim da su na dobitku.

Mnogo se govori o ulozi dječačkog sjemeništa danas – neki čak s nevjericom gledaju na činjenicu da ono uopće još postoji. Postavlja se pitanje jesu li dječaci danas zreli da naprave tako veliku odluku i je li dobro za njih da napuste svoju obitelj tako rano?

Osobno smatram da u toj ranoj fazi (14-15 godina, op. a.) nisu spremni za neku konkretnu odluku o tome biti svećenik ili ne, no ovdje im se pruža mogućnost da, ako ta odluka negdje u srcu postoji, a mi vjerujemo da postoji jer nijedan sjemeništarac nije u sjemeništu slučajno, da im mi kao odgojitelji pomognemo da uvide što je najbolje za njihov život, da ih pokušamo odgojiti za život u vrjednotama te da sami odluče kako mogu najprimjerenije služiti svome narodu. Dakle, sjemenište gledamo više kao mjesto bistrenja, a bogoslovija je mjesto konkretne odluke o zvanju.

Je li dobro za njih da napuste svoju obitelj tako rano? Mislim da danas mnogi mladi imaju problema sa ostvarivanjem samostalnosti, teško se odlučuju za bilo što u životu upravo zato što su navezani na obitelj i u njoj osjećaju sigurnost koju ne žele izgubiti. Ovakva odluka je teška, no u njoj „stoji“ čitava obitelj i ona podupire kandidata, a u praksi se može vidjeti koliko su naši sjemeništarci samostalniji, odgovorniji i konkretniji u mnogočemu od svojih vršnjaka.

Dječaci u sjemeništu pohađaju Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Koliko je za dječake u formaciji bitno da pohađaju takvu, klasičnu vrstu obrazovanja?

Sigurno je da klasična vrsta obrazovanja daje jednu širinu. Je li bitna? Mislim da je svaka škola na neki način plodno tlo za ostvarivanje poziva. Poznajem mnogu subraću svećenike koji nisu završili gimnaziju i nemaju klasičnu vrstu obrazovanja no dobri su i sveti svećenici. Uvriježena je praksa da dječaci uz formaciju u sjemeništu pohađaju i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Mislim da je to dobro, no ne i presudno u ostvarenju duhovnog poziva.

Prolazeći hodnikom sjemeništa, fotografije sjemeništaraca kroz povijest odaju dojam da opada broj dječaka koji se odlučuju za odlazak u dječačko sjemenište. Je li to potvrda krize duhovnih zvanja o kojoj se danas toliko govori?

Osobno smatram da nema krize u duhovnom pozivu. Bog stalno zove, no pitanje je želi li čovjek čuti taj poziv i što je još presudnije, ako čuje – želi li se odazvati. Dakle, razmišljajući o ulozi Međubiskupijskog sjemeništa u današnjem crkvenom i društvenom kontekstu nemoguće je bez kratkog pogleda u prošlost. Prva činjenica koje postajemo svjesni kada se vraćamo u povijest jest istina o puno većem broju pitomaca nego što je to danas. Za usporedbu, 1960. godine sjemenište je brojilo 351 dijecezanskog sjemeništarca i 88 redovničkih sjemeništaraca, a danas broji sveukupno 55.
Očigledan je, dakle, veliki pad unazad posljednjih nekoliko desetljeća. Taj pad sigurno zabrinjava i pred nas postavlja pitanje: Kojim smjerom dalje?

Znamo da su neke europske biskupije već nekoliko godina bez malog sjemeništa, a druge su opet nakon prvotnog ukidanja ponovno osnovale i reorganizirale mala sjemeništa. Što je nama činiti? Koji su razlozi smanjenog broja sjemeništaraca kada ste već dotakli pitanje fotografija na zidovima sjemeništa?

Prije svega, danas svjedočimo fenomenu odgode donošenja odluka. Kasnije se završava obrazovanje, kasnije se započinje s radom, kasnije se ulazi u brak, kasnije se rađaju djeca, a s time povezano, mladi kasnije odlučuju što doista žele raditi u životu. U osnovnim i srednjim školama veća se važnost pridaje stjecanju znanja i dobrom završnom uspjehu, nego osposobljavanju osobe za donošenje odluka. To ne znači da se u tim godinama u mladim ljudima ne rađaju misli o pozivu, ali odluka da krenu tim putem lakše se produžuje nego prije. Očito je da će vrlo mali broj mladih nakon završene osnovne škole moći donijeti jednu tako važnu odluku kao što je ulazak u odgojni zavod koji vodi kandidate prema svećeništvu.

Drugi je problem promjena društvene okoline iz koje dolaze sjemeništarci. Ovdje prije svega mislim na velike promjene uzrokovane transformacijom tradicionalne obitelji. Činjenica je da današnja katolička obitelj ima velikih poteškoća u odgoju djece za temeljne kršćanske vrjednote, a s time je povezan i odgoj za poziv: bio onaj bračni ili svećenički. U današnjim obiteljima nedostaje poticaja i ohrabrenja za duhovni poziv. Jasno je da je u prošlosti sjemenište služilo kao izvrsni odgojni i formativni zavod za one obitelji koje su imale više djece a slabije materijalne mogućnosti školovanja pa su više poticale djecu na odlazak u sjemenište. Promjena se, međutim, nije dogodila samo u obiteljima, ona je prisutna i u našim crkvenim zajednicama gdje se nerijetko ne preporučuje odlazak u malo sjemenište jer bi to iskustvo možda moglo negativno utjecati na mladića koji eventualno razmišlja o pozivu. Ima još nekih faktora koji utječu na manji broj odaziva, no sigurno krize nema, ali problemi postoje.

Član ste povjerenstva za pastoral duhovnih zvanja u kojem ste posebno zaduženi za ministrante i osnovnoškolce. Zašto ministranti? Koje inicijative planirate poduzeti po pitanju pastorala s ministrantima?

Vjerujem da je nadbiskup prepoznao moju privrženost prema ministrantima. Gdje god sam službovao kao kapelan ili župnik na srcu su mi posebno bili ministranti. I sam sam ministrirao kao mali dječak u rodnoj Župi BDM Snježne u Karlovcu i smatram da je ta privrženost prema ministriranju i posluživanju oltara bila presudna za moju odluku da postanem svećenik. Također, volim liturgiju, organiziranje različitih slavlja, a ministranti u tome imaju veliku ulogu.

Kroz ministriranje učimo se odgovornosti, poštivanju starijih, poštovanju prema svetom, a u prilici smo biti najbliže Isusu… Biti blizu Isusu – nije li to zapravo najdivnija služba koju nam Crkva daruje upravo kroz ministriranje.

U kontekstu tog pastorala planiramo održavanje susreta za ministrante 7. i 8. razreda, organiziranje vikenda u sjemeništu, Kursiljo susreta za krizmanike, odlazak po župama i sjemeništima, a odnedavno imamo i radijsku emisiju „Glas sa Šalate“  na Radio Mariji koju uređuju sami sjemeništarci, pod vodstvom Rektora i odgojitelja.

Vizija sjemeništa u ovoj pastoralnoj godini…

Kao što sam spomenuo u uvodu, želim nastaviti tamo gdje su prijašnji rektori stali, a to znači raditi s malom zajednicom, voditi sjemeništarce prema osobnom duhovnom iskustvu primjerenom njihovoj dobi i odgajati ih za kršćanske vrjednote.

Jasno je da se stara „zlatna“ vremena s velikim brojem sjemeništaraca neće vratiti i ne bismo smjeli trošiti vrijeme na usporedbe ondašnjeg i današnjeg sjemeništa. Pred nama je veliki izazov i ujedno velika prilika rada s malom zajednicom. Zajednicom u kojoj treba razvijati osobni, individualni pristup i stvarati obiteljsku atmosferu. Smatram da je jako važno učiniti malo sjemenište toplijim i ugodnijim za srednjoškolski život, urediti sjemenište tako da mladići u njemu rado borave i u slobodno vrijeme, a ne da iskorištavaju svaku priliku kako bi otišli negdje drugdje. Sjetimo se kako se današnji pastoral zasniva na važnosti upravo malih živih zajednica u kojima se svi osjećaju subjektom pastoralnog rada.

Isto tako, u budućnosti sjemeništarce treba voditi prema osobnom duhovnom iskustvu. Ne raditi nešto zato što se mora, nego zato što sam to prepoznao kao vrijednost koja me izgrađuje i čini sretnim.

I na kraju, ono što je u svakoj zajednici bitno jest njezin identitet. Identitet koji odgovara na pitanje: Zašto zajednica postoji, koji su njezini ciljevi i kojim sredstvima ih želi ostvariti? Vrlo je bitno kako ćemo na sjemenište gledati u budućnosti. Je li ono prije svega u službi odgoja budućih svećenika ili u službi odgoja za temeljne kršćanske vrjednote koje se mogu realizirati u različitim životnim pozivima? Mislim da je do sada prevladavala ova prva služba. Na sjemeništarce se gledalo kao na buduće najuže kandidate za bogosloviju i za svećenički red, a takvo je stajalište ponekad stvaralo pritisak među mladićima koji nisu bili sigurni što doista žele, a na njih se već gledalo kao na buduće svećenike.

Sjemenište bi prvenstveno trebalo biti u službi odgoja mladića za ljubav prema Crkvi, za zauzetost u društvu, za krjepost čistoće, za radišnost i ustrajnost, te za odgoj za zdravi molitveni život povezan sa svakodnevnim aktivnostima.

Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić/Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije