Cijena ljubavi

Bez sumnje, ljubav je najčešća tema ljudskih razgovora, književnih djela, filmova, pjesama…O njoj se govori s najljepšim osjećajima i biranim riječima. To je samo znak da čovjek ne može živjeti bez ljubavi, biti ljubljen i ljubiti. No postoji i naličje te stvarnosti. Ljudi se međusobno kunu u ljubav, a istodobno smo svjedoci razočaranih, izigranih, neostvarenih ljubavi. Zašto? Zato što ljubav ima visoku cijenu koju čovjek često nije spreman platiti. To je cijena ponajprije vjernosti, a često i velikog odricanja i žrtve. U susretu s takvim zahtjevima ljubavi mnogi ljudi se pokažu slabićima i kukavicama. Zato je toliko iznevjerenih ljubavi, razvrgnutih brakova i razočaranih ljudi.

Bog nije takav. U njega nema lica i naličja ljubavi, već uvijek samo njezin najčistiji oblik. On daje najveći mogući dokaz svoje ljubavi prema čovjeku žrtvujući svoga Sina jedinca. Kako usrećujuće zvuči riječ Ivanova evanđelja: «Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni» (Iv 3,16). Ako bi trebalo tražiti najljepšu i najvažniju rečenicu cijele Biblije, onda je zacijelo imamo u toj riječi. Zato je netko zgodno rekao: «Kad bismo znali datum i sat kad je Isus izgovorio ovu riječ, morala bi svake godine na taj dan i u taj sat zvoniti sva zvona cijeloga svijeta i slaviti zbog te spoznaje.»

Doista, za čovjeka vjernika ne može biti sretnije spoznaje od ove, da Bog nije neumoljiv i strog sudac, nego ponajprije dobri Otac koji ljubi i koji je spreman za tu ljubav platiti i najveću moguću cijenu, žrtvu svoga Sina. Ipak moramo pritom dobro razlikovati: evanđelje ne kaže da na kraju neće biti suda, nego da se Bog sam odrekao suda i prepustio ga samom čovjeku. A sud je već u tome kako čovjek odgovara na tu Božju ljubav. Evanđelist kaže: «Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega» (3,18). Time se u prvom redu želi istaknuti važnost vjere kao čina poslušnoga prihvaćanja Isusa, pa je zato uz vjeru povezan i sud: on se neće tek dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti, nego se već sad događa u čovjekovu životu. Čovjek koji u Isusu ne prihvaća ponuđeno spasenje morat će se na kraju suočiti s njim kao sucem, ali to je sam izabrao svojom nevjerom.

Svjetlo i tama

U Ivanovu naglašenu simboličkom govoru vjerovati znači doći k svjetlu koje je Isus donio na zemlju, a ne vjerovati znači ostati u tami. Dakako Ivanov pojam vjere ne podrazumijeva pristajanje uz Isusa samo razumom, već cijelim životom. A to opet podrazumijeva da čovjek svoj život mora mijenjati u svjetlu Isusova učenja. Evanđelist je kad o tome govori vrlo konkretan i neumoljiv: «Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova» (3,20). Mnogi ljudi znaju reći kako oni nemaju ništa protiv Isusa, ali je činjenica da ih on i ne zanima. Oni se nisu spremni s njim ozbiljno suočiti jer se boje posljedica tog suočavanja. Svako ozbiljno suočavanje s Isusom traži promjenu dosadašnjeg načina života, a mnogi ljudi  nisu na to spremni.

Zanimljiv je dijalog koji u romanu njemačkoga pisca Carla Zuckmeyera «Vražji general» vojnik Hartmann vodi s iskusnim generalom u predahu jedne bitke u 2. svjetskom ratu: «Generale, oprostite na pitanju, vjerujete li Vi u Boga?» General, zatečen pitanjem, odgovara: «Ne znam. Nisam ga nikada sreo. Ali to je ovisilo o meni. Nisam ga htio sresti, jer sam znao da bi me stavio pred takve odluke koje sam htio izbjeći…Ali sam u strahotama rata upoznao đavla. Njega sam vidio oči u oči. Zato znam da mora postojati i Bog…A vi, Hartmanne, koji ste rođeni u vrijeme kad je zakazala svaka pravda, vjerujte u Božju pravdu. Ona vas neće razočarati.»

Čovjek koji ne prihvaća Božje svjetlo ostaje u tami svojih zabluda i postaje svoj vlastiti sudac. Taj sud ne treba čekati na kraju vremena, on se događa već sad i ovdje. Cijelo prošlo stoljeće zanosno je govorilo o čovjeku bez Boga, u uvjerenju da će bez njega živjeti sretnije i slobodnije. A što je rezultat svega toga? Užasno niska cijena ljudskog života, i onog rođenog, a pogotovo nerođenog. Zemlja je trebala nadomjestiti raj kojega nema, a čovjek je živeći bez Boga doveo u pitanje čak i sami opstanak ljudske vrste i zemlje kao takve. «Tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjega». Zato za današnje čovječanstvo nema ništa preče od povratka k Bogu i njegovu svjetlu. Samo na Božjoj ljubavi prema čovjeku može se zapaliti prava ljubav u srcu čovjeka, koja neće imati nikakva tamnog naličja.

Fra Ivan Dugandžić

Categories: Aktualno