Press "Enter" to skip to content

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu (A)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« Riječ Gospodnja.

KOMENTAR: OTPUSTI NAM DUGE NAŠE …

Pitanje krivnje i oproštenja toliko je važno u našem životu da se je sam Isus tom temom obratio dva puta svojim slušateljima. Prvi puta u molitvi koju nas je naučio: „Oče naš!“ „Otpusti nam dugove naše, grijehe naše, slabosti naše onako kako i mi spremno opraštamo svima drugima!“ U toj molitvi mi molimo za blagoslov ili prokletstvo, za nebo ili pakao. Ako mi spremno opraštamo onda znamo da će i Bog nama oprostiti, a ako od Njega tražimo i molimo oproštenje a sami nismo spremni oprostiti onda sami na sebe zazivamo osudu.

Drugi puta u prispodobi o milosrdnom kralju i nezahvalnom sluzi. Mi se, na žalost često ponašamo poput sluge kome je kralj oprostio strahovito veliki dug, kojega nije mogao nikako otplatiti, a on, taj isti sluga, svome prijatelju ne oprašta beznačajni dug u odnosu na ono što je njemu oprošteno. Kralj se s pravom naljutio na zlog slugu jer je prezreo njegov dar opraštanja i sam postupio neprilično.

Svi ljudi poznaju iskustvo krivnje, ne samo kao netko koji je krivnju počinio nego i kao netko koji je trpio krivnju. U tome su svi ljudi sjedinjeni. Kada mi u Očenašu molimo za oproštenje naših grijeha tada smo zajedno na istom stupnju; svi smo potrebni oproštenja, upućeni smo na oproštenje i blagost. Moliti ozbiljno za oproštenje pretpostavlja da se prizna krivnja i da je čovjek spreman preuzeti odgovornost za to. To također znači željeti nešto izmijeniti i pokušati naći put na kojemu će ponovo činiti dobro. Bez molbe za ispriku sve će biti teško.

Završimo Isusovom porukom: „Oprostite i bit će vam oprošteno!“