Press "Enter" to skip to content

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu (C)

Čitanje svetog Evanđelja Luki

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Riječ Gospodnja.

KOMENTAR: Evanđelje ove nedjelje donosi Isusovu priču o važnosti molitve. Na drugome mjestu Isus govori da naša molitva ne treba biti blebetanje, nego prije svega iskazivanje slave Bogu i zahvala za primljena dobročinstva. Tom zgodom svoje učenike, a preko njih i sve nas naučio  je najljepšu molitvu Oče naš. Isus želi istaknuti da je naša molitva odraz naše vjere odnosno da molitvom hranimo svoju vjeru. Crkveni Oci znali su isticati da je vjera čovjekov život, a molitva je zrak koji udišemo. Jedno bez drugoga ne može opstati.

U priči o nepravednom sucu (zar ih je i u ono vrijeme bilo) želi se istaknuti važnost ustrajnosti u molitvi ali i dopuštanje Bogu da on procijeni dali je trenutačna molitva za nas korisna. Toliko puta smo se uvjerili u neuslišanost naših molitava i hvala Bogu što je bilo tako, jer je vrijeme pokazalo da ono što smo u tom trenutku molili ne bi bilo korisno za nas. Najljepši primjer vjere u molitvi je Isusova molitva u Getsemanskom vrtu. Njegova ljudskost vapi za oslobođenjem od žrtve, ali On u svom božanstvu prepušta odluku Ocu nebeskom: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, da ju ne pijem ali – NE MOJA, nego TVOJA VOLJA neka bude“. Naše molitve često su izraz našeg nepovjerenja u Boga i zato mu želimo nametnuti svoje stavove i svoje trenutne potrebe. Zbog toga naše molitve često nisu uslišane.

Vjera nas uči da svoje srce uzdignemo k Bogu, potpuno se predamo njegovoj volji, ne sumnjajući u njegovu brigu i ljubav za svakoga od nas. Vjera i molitva toliko su među sobom isprepletene i jedna drugu upotpunjuju da Isus na kraju s pravom pita: „Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Moja molitva bit će uslišana toliko, koliko vjerujem Bogu !!!