Press "Enter" to skip to content

Dvadeseta nedjelja kroz godinu (A)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

   U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato učenici te ga moljahu: „Udovolji joj jer viče za nama.“ On odgovori: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!“ On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ A ona će: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Tada joj reče Isus: „O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa. Riječ Gospodnja.

                                                                                                                                        

Komentar: Velika vjera žene poganke

   Evanđelje nam veoma živo i razumljivo prikazuje kako valja biti ustrajan u molitvi i domišljat u ljubavi te da je potrebno nastaviti i kad nas prve prepreke odvraćaju od cilja. Isus je, kako sam veli, „poslan k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i povukao se od njih. Odlazi na rubne dijelove zemlje gdje vrvi od pogana i tu nastavlja svoje poslanje. Povukao se od onih koje je prije toga čudesno nahranio, čak je i učenike potjerao od njih, jer su se okrenuli samo svome ‘kruhu bez motike’. Povukao se i od svojih tvrdokornih sumještana koji su u njemu vidjeli samo ‘tesarova sina’, povukao se od onih koji su donosili bolesne i tražili samo čuda ozdravljenja. Povukao se i od apostola koji su neočekivano reagirali nazvavši ga ‘utvarom’ kad je k njima došao po moru. Za nas je ipak utješno da Isus nije digao ruke od svega, od sebe i svoje ljubavi za čovjeka.

Žena poganka prepoznaje u njemu sve ono što nisu prepoznali ‘pobožni Židovi’, ljubav i srce za ljudsku bijedu. Ona ne moli za sebe nego za drugoga i zato je njezina molitva usrdna i ustrajna. Ne povlači se nakon prvog odbijanja. Ona zna da nema pravo moliti pomoć jer ne pripada ‘povlaštenima’ ali baš zato se ne da otjerati. Isus pohvaljuje i nagrađuje njezinu vjeru. Povlašteni, dobri vjernici, svojataju Boga za sebe i misle da polažu pravo na povlastice jer su formalni pripadnici vjerničkog naroda. Jako se ljute na Boga kad ih odmah ne usliša. Žena poganka je primjer poniznosti i predanja u volju Božju. Apostoli također mole Isusa da pomogne ženi ali se on ne osvrće na njih. Ne mole za ženinu potrebu nego za sebe jer im ona smeta, uznemiruje ih, dosadna im je. Takva sebičnost često je prisutna u lažnoj pobožnosti i u naše vrijeme. Tek kad se Bogu potpuno predamo, poput Marije ili žene poganke, molitva postaje djelotvorna i učinkovita.