Press "Enter" to skip to content

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

U cijelom ovom diskursu prepoznajemo otajstvo euharistije, koja je jedina pravi kruh koji istinski može zasititi čežnje našega srca. U prvom smo čitanju slušali kako Bog hrani narod u pustinji, pa promotrimo koliko u tom opisu ima sličnosti s euharistijom. Osim što u oba slučaja hrana dolazi s neba, čitamo da je Bog u pustinji dvostruko hranio narod: ujutro kruhom, a navečer mesom. Euharistija također ima taj dvostruki karakter, jer pod prilikom kruha dobivamo Isusovo tijelo, odnosno meso. U Knjizi Izlaska stoji da bi prije pojave nebeskoga kruha „obilna rosa sve orosila oko tabora“ (Izl 16,13). U toj „rosi“ Crkva prepoznaje Duha Svetoga, i zato u misi molimo: „Rosom Duha svoga posveti ove darove, da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.“ Kada su Izraelci prvi put vidjeli taj kruh, pitali su se međusobno: „Što je to?“ (hebr. man hu). Od tog su pitanja skovali naziv za ovaj nebeski kruh – mana. Taj je naziv više izraz čuđenja nego što objašnjava samu pojavu, jer mana, dakle, doslovno znači ‘što‘. Iako su četrdeset godina svaki dan jeli ovu hranu, svejedno im nije bilo jasno kako ona nastaje ni o čemu je tu zapravo riječ.
Slični se upitnici pojavljuju i nad našim shvaćanjem euharistije. Svi smo naučili pobožne izraze o euharistiji – da je ona vrhunac kršćanskog života, izvor snage, okrepa za put i slično – ali koliko iskreno možemo reći da zaista shvaćamo što je to euharistija, što je to pričest? Koliko smo se puta pričestili, a svejedno ne shvaćamo što točno radimo? I to je prihvatljivo. Ne moramo uvijek sve do kraja razumjeti i dokučiti, već prihvatiti ono što je dobro i korisno. U konačnici, ne znamo do kraja ni kako zemaljska hrana nastaje i djeluje u našem organizmu, ali čak i tek rođeno dijete zna da treba jesti.
Cijelu propovijed pročitajte na www.sagud.xyz