Press "Enter" to skip to content

Proslavljeno Stepinčevo u katedrali

„Dragi hrvatski vjernici, draga Crkvo i hrvatski narode, tvoj Blaženik je uvijek bio uz tebe, a mi i ovoga 10. veljače svjedočimo da ostajemo uz svoga Blaženika koji u našim srcima trajno živi kao svetac! Uistinu, veliki je svetac među nama!“ – zaključne su to riječi nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića na euharistijskom slavlju proslave blagdana bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali u srijedu 10. veljače 2016. godine.

U zajedništvu s Kardinalom, u euharistijskom slavlju su koncelebrirali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico, biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine: mons. Nikola Kekić, vladika križevački, mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski, mons. Vlado Košić, biskup sisački, mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački; pomoćni biskupi zagrebački mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, oci provincijali, mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca te mnogobrojni crkveni velikodostojnici, više od sto svećenika, redovnici, redovnice i trajni đakoni.

KARDINALOVA HOMILIJA


FOTOGALERIJA

U katedrali ispunjenoj vjernicima euharistijskom slavlju je prisustvovala i Predsjednica Republike Hrvatske, Predsjednik Hrvatskog sabora, Ministar znanosti, obrazovanja i športa, Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Gradonačelnik grada Zagreba.
Uvodeći u euharistijsko slavlje Kardinal je rekao: „Ako se želi vidjeti kako jednodušno i vjerno hrvatski katolici osluškuju Božju riječ, uzdižu Bogu molitvu, pjesmu i utječu se zagovoru svoga Blaženika, onda je to moguće osjetiti baš desetog dana, mjeseca veljače, u Stepinčevoj katedrali. Na ovome mjestu iz godine u godinu osjećamo kako smo nošeni svjedočanstvom života i smrti blaženog Alojzija Stepinca. Tako je to već desetljećima…“

Podsjetivši na početku svoje homilije da je ova godina pedeset i šesta od prijelaza u vječnost bl. Alojzija i sedamdeseta obljetnica prežalosnog procesa u kojem je blaženi Alojzije bio sramotno osuđen pred komunističkim sudom, Kardinal je pozvao vjernike da se u korizmenom vremenu otvore Isusovu pozivu na konkretna djela: milosrđe, molitvu i post, kao znakove obnovljene čežnje za Božjom blizinom i kao plodove spasenja što ih je ostvario Gospodin za svakoga čovjeka.
„Duhovna je borba važna u vremenu kakvo je ovo u kojemu mi živimo; u kojemu osjećamo snažan odmak od traženja Božje volje i poštivanja njegova plana. Nudi se kao prihvatljivo i dopušteno učiniti sve što se poželi i što je moguće učiniti. Etički relativizam izorao je duboku brazdu i oslabio važnost izbora, dok istodobno jača dojam da ne treba odlučivati između dobrih i loših opcija, nego ih mijenjati prema mogućnostima. U takvome ozračju duhovna borba i nastojanja nisu na cijeni i gube svoj smisao.“, rekao je Kardinal.

Govoreći o značenju milostinje, molitve i posta, Kardinal je istaknuo bl. Alojzija kao odličan i odlučan primjer za nasljedovanje u kojem smo pozvani činiti dobro, ne radi drugih, radi priznanja, nekakve nagrade, nego u skrovitosti iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima: „Blaženi Alojzije nije ni govorio niti postupao na način da bi bio viđen, da bi ostavljao dojam. Živio je evanđeosku skrovitost tako da se ona u punoj snazi očitovala u istinitosti njegovih javnih istupa i očitovanja. Blizina s Bogom u skrovitosti donosila je plodove u javnosti.

Svatko tko posegne za upoznavanjem Blaženikova života, uranjajući u riznicu njegovih nakana, riječi, pisanoga materijala, a osobito njegovih djela, ostaje iznenađen količinom zauzetosti koja nije bila svima očita niti dostupna, a koja je oslonac svega što je u tom životu bilo vidljivo i javno. Tomu treba dodati da skrovitost njegova djelovanja nije bila u proturječnosti s onim što je bilo poznato, nego čvrsta sigurnost za sve što je iznošeno u javnost.

Sklad onoga što je ostalo poznato samo Bogu, onoga što su znali njegovi najbliži suradnici i onoga što se ticalo njegove službe u pastoralnome djelovanju i u društvenoj pojavnosti ostaje nadahnućem za nas, kako bismo svoje kršćanstvo živjeli poput kvasca koji je vidljiv po svome djelovanju, a skrovit u svojoj prisutnosti.“

Govoreći o okolnostima vezanima uz proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, Kardinal je rekao da su one „novi poticaj da se svijetu očituje taj divan sklad, i iz evanđeoske skrovitosti na vidjelo iznesu plodovi njegove svetosti. I zahvalni smo što je nebeski Otac, koji vidi u skrovitosti, već uzvratio kardinalu Alojziju i nagradio njegovu vjernost.“

Nastavljajući, Kardinal je rekao: „Svjesni smo da su se osporavanja blaženoga Stepinca u mnogočemu prebacila u političko područje. Očito da se prigovori žele svesti na njegovo stajalište, koje mu se pripisuje kao grijeh, a to je zagovaranje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu i očitovanja koja su povezana s njegovom radošću da bi Hrvatska bila u prilici stvoriti svoj državni okvir u kojemu bi se na kršćanskim načelima mogle graditi istinske vrijednosti.“

Navodeći riječi bl. Alojzija iz njegove okružnice kleru Zagrebačke nadbiskupije prigodom osnivanja Države Hrvatske, od 28. travnja 1941. godine te Blaženikove riječi iz njegove propovijedi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, od 27. ožujka 1938. godine u kojoj je Blaženik osudio svaki oblik rasizma, Kardinal je istaknuo: „Blaženi Alojzije je hrabro i neustrašivo u teškim vremenima rata i diktatura prokazivao zlo bez obzira odakle je dolazilo. Zbog toga je bio nepoćudan svim vlastima koje su se izmjenjivale na ovim prostorima. Proročki je govorio tijekom rata, baš kao što je još krajem tridesetih upozoravao na ideologije komunizma i nacizma, na nepravde državnih uređenja koja nisu poštivala Boga ni čovjeka.“

U završnom poglavlju svoje homilije, Kardinal se osvrnuo na govor koji se često puta može čuti u hrvatskoj javnosti o potrebi suočavanja s prošlošću: „Znamo, ima onih koji našu slobodu i narodni ponos žele zatamniti vraćajući nas u povijest, iskrivljujući istinu o njoj. Pozivajući nas da se ‘suočimo s vlastitom poviješću’, žele zapravo reći da naša povijest govori protiv nas.

Ima i onih koji, bježeći od istine povijesti i od vlastite prošlosti, kažu da se trebamo ‘okrenuti budućnosti’. Žele sakriti istinu, zanijekati nepravde, prešutjeti vlastitu prošlost, jer se danas predstavljaju tobožnjim mirotvorcima i pravednicima, pokušavajući graditi neki novi kozmopolitizam, bez oslonca na povijest.“

Cilj i jednih i drugih je isti i dobro razvidan: „Naime, budućnost se ne može graditi na zaboravu, kao što i nade nema ondje gdje nema zahvalnoga sjećanja i spremnosti za opraštanje. Smjelost i jasnoća pogleda u budućnost, oslanja se na snagu sjećanja u kojemu, u nepovrijeđenosti istine, nosimo i svoje vrline i svoje mane, i svoje pobjede i svoje poraze. Blaženi nas Alojzije uči kako se odgovorno i u istini odnositi prema vlastitoj povijesti. Istina ne trpi preuveličavanja ni otklanjanja povijesnih činjenica, ne podnosi mit i ne daje prostora iskrivljivanju povijesti u svrhu ostvarivanja nekih novih ciljeva.

Zato je blaženi Alojzije orijentir našeg suočavanja s prošlošću i radosna nada naše budućnosti. Da bi se uistinu susrelo s prošlošću, neka blaženi Alojzije bude poticaj da se njegov život, služba, riječi i djela usporede s onim što su na odgovornim mjestima u Crkvama i društvima činili njegovi suvremenici u drugim zemljama i u drugim krajevima. Sigurni smo da će iz te usporedbe u sličnim okolnostima lik blaženoga Alojzija dobiti još jači sjaj.“

Svoju homiliju Kardinal je završio pozivom  vjernicima: „Ovo je  milosno vrijeme, jer smo pozvani svaku kušnju vjernički prihvatiti kao dar snažnijega očitovanja Božje ljubavi. Braćo i sestre, tako nastavimo živjeti u molitvi i dobrim djelima, jer time najviše govorimo koliko nam je stalo do blaženoga Alojzija.

Nastavimo živjeti i svoju ljubav prema hrvatskoj domovini onako kako je blaženi Alojzije želio da napreduje Hrvatska, da bude Božja zemlja, da poštuje Božje zapovijedi i da se oslanja na njegovu milost čineći dobro. Neka nad našom domovinom vazda bdije nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske.“

Na kraju je zahvalio vjernicima za sudjelovanje u Molitvenom hodu sa Stepinčevim relikvijama po župama Zagrebačke nadbiskupije koji je završen na današnji dan u Krašiću uputivši poziv svima: „Braćo i sestre, neka nitko od nas ne zaboravi poziv koji mu je Gospodin povjerio u obitelji, Crkvi i Domovini. Ne štedimo se kao vjernici pri ugrađivanju u dobro hrvatske države i društva. Neka nas ne pokolebaju protivštine i teškoće. Molimo posebno za toliko željeno zajedništvo, međusobno poštivanje i suradnju svih stanovnika naše zemlje.

Dragi hrvatski vjernici, draga Crkvo i hrvatski narode, tvoj Blaženik je uvijek bio uz tebe, a mi i ovoga 10. veljače svjedočimo da ostajemo uz svoga Blaženika koji u našim srcima trajno živi kao svetac! Uistinu, veliki je svetac među nama!

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije