Ponekad se pitam što učiniti? Zatvoriti se u župnom uredu ili izlaziti među ljude? Evo o čemu se radi: čim se pojavim negdje u javnosti evo odmah nekih dušobrižnika koji imaju neodoljivu potrebu ukazati na svoje poštenje i na pokvarenost vjernika koji pohađaju crkvu. Vjerojatno se radi o grižnji savjesti pa da opravdaju svoj nedolazak primjenjuju onu staru: „Napad je najbolja obrana!“

Ponekad me salijeću takvim nebulozama kao da sam u najmanju ruku ja pokretač svih prljavština među ljudima u našem gradu. Te ovaj je ovakav, a onaj onakav, ova je rekla ovo, a ona učinila ono… a znate, ja u crkvu ne stignem ali poštujem sve. Bio sam i ministrant onda kad se nije smjelo u crkvu. Tu obično pokušam prekinuti šuplje naklapanje riječima: „Uvijek se smjelo samo ako se htjelo!“ 

A ne, gospon župnik, to je bilo jako opasno, mogli ste i položaj izgubiti, tvrdi jedan. Znate, nastavlja on, moj otac je pleo košare i htio ih je prodavati pred crkvom ali je došla milicija i sve mu zaplijenila. A danas, priča drugi, svi idu u crkvu a najviše oni koji su nama vjernicima branili. Znate zato ja u crkvu ne želim ići kad vidim koga sve ima tamo. Pa kako vidite kad vas nema? – upitam ja.

A znate, moja ženska ide skoro za svaki Božić i obavezno za Uskrs nosi jelo na blagoslov! Onda ona meni doma to sve ispriča. Znate mi smo vam pravi Hrvati katolici a ne kao  ovi današnji novokomponirani, idu samo iz običaja i da ih ljudi vide. 

 (Marijan Culjak, Zabok 2018.)

Categories: Aktualno