Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.            Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru.  A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara!“ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A on mu reče: „Dođi!“ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, preplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!“ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“  Riječ Gospodnja.

Komentar: Prestrašeni Petar

Nema čovjeka koji, ako marljivo radi, nije potreban odmora. U današnjem evanđelju vidimo da i Isus, kao pravi čovjek, ima svoje granice. Učinio je za mnoštvo sve što je trebalo, cijeli ih je dan poučavao i na kraju čudesno zasitio njihovu tjelesnu glad, upravo zato što su bili nahranjeni  Riječju Božjom bilo je dostatno kruha za sve. Nakon svih tereta dana želi se i on odmoriti no najprije šalje svoje učenike da uzmu predah. Čak ih je prisilio da uđu u lađu. Mnoštvo bi i dalje zapitkivalo, tražilo, očekivalo bez kraja. Išli bi za njim zbog čuda a ne zbog pouke koju treba pretočiti i stvarni život.

Isus želi biti malo sam, u tišini, u molitvi i tu pronaći istinski odmor.  Kad se pred zoru pojavio među učenicima oni su se prestrašili. Nisu ga očekivali. Vjerovali su da negdje tvrdo spava i bavili su se svojim mislima, pogotovo jer se more uzburkalo. Strah pred nadolazećim zahvaća njihovu nutrinu ali i sumnja ih razdire da ih je Isus napustio u najkritičnijem trenutku. Ugledavši Isusa kako hoda po vodi pomisle da je utvara. Tek nakon njegova prijekora zbog nevjere i ohrabrenja Petar je smogao snage da mu krene u susret. Ali samo kratko. Dok je gledao u Isusa nije razmišljao o uzburkanom moru,ali kad je svrnuo pogled osjetio je da je izgubljen. Uhvatio ga je strah i panika i počeo je tonuti.

Što mi, kršćani, Crkva, vjernici, možemo učiti od Petra? Dok je naš pogled uperen u Isusa nikakve bure i oluje nisu zapreka da idemo naprijed kroz život. U trenutku kad okrenemo pogled od njega, vidimo svu svoju bespomoćnost i besmisao života i tu počnemo tonuti jer je svuda oko nas noć i uzburkano more. Samo je Isus taj svjetionik koji pokazuje ispravan put za trajnu sreću čovjeka. Ako se vratimo nekoliko nedjelja natrag u našim mislima i sjetimo se govora o sjemenu i sijaču onda možemo zaključiti da smo često kamenito tlo. Brzo se oduševimo ali čim nastanu poteškoće i  izazovi života osušimo se i ohladimo kao biljka na kamenu. Tražimo Isusa ali ne zbog toga da od njega učimo nego da on za nas nosi sve kušnje i terete a i bi išli nekim svojim putovima. Tražimo ga da nas hrani kruhom života ali zaboravljamo da upravo nahranjeni tim kruhom trebamo hrabro i odvažno stupati do Božjeg brda Horeba poput proroka Ilije. Naš Bog je dobar, blag, milostiv, velikodušan i darežljiv ali očekuje od nas da mi u svijetu odražavamo istinsko preobraženje, da budemo odraz Božjeg liva svima onima koji Isusa istinski traže. Apostolima Isus naređuje: „Dajte im vi jesti!“ Nama vjernicima govori i očekuje od nas da budemo sol ovoj zemlji i svjetlo svijeta te da drugi srećući nas susretnu i pronađu Boga.