Press "Enter" to skip to content

Četvrta vazmena nedjelja

Evanđelje: Iv 10,11–18
Danas ne slavimo nedjelju ovaca, nego nedjelju Dobroga Pastira. Poanta biblijske slike Crkve kao stada nije u tome da su vjernici ovce, nego da je Krist njihov pastir.
Iako je Gospodin taj koji se osobno brine i pase Izraela, on svome narodu daje pastire vođe koji trebaju u njegovo ime pasti narod (usp. Ps 77,21; Br 27,15s). No ti vođe – svećenici i kraljevi – iznevjeruju svoje poslanje. Nisu bili poput pastira koji se brinu za stado s očinskom ljubavlju, već poput običnih najamnika koji na svoju službu poglavara gledaju kao na priliku za bogaćenje i ostvarivanje osobnog probitka. O opakim pastirima najviše govore proroci Jeremija i Ezekiel (usp. Jr 23,1; Ez 34,3s). S jedne strane proriču njihovu propast jer su potpuno zapustili svoju službu, no s druge najavljuju da će se Bog sam pobrinuti za ovce koje su oni upropastili tako što će podići Davidova sina, mesiju (usp. Jr 23,3.5; Ez 34,23), koji neće biti poput ovih lažnih pastira i prevaranata: „Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka… Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.“ (Ez 34,15s;)
Ove su slike bile općepoznate među Židovima onoga doba, kao i proroštva. Stoga, kada Isus pripovijeda prispodobu o zalutaloj ovci ili govori o sebi kao dobrom pastiru, on daje dvostruku izjavu: prvo, za sebe govori da je on taj davno obećani Davidov potomak kojega spominju proroci i mesija koji će pravedno pasti svoj narod, te drugo, da se on razlikuje od svih onih opakih pastira koji su iskorištavali narod. Ovu sliku dobroga pastira Isus dodatno obogaćuje: ne samo da će se on brinuti za svoje stado nego će za njega dati i život.
Cijelu propovijed pročitajte na www.sagud.xyz