Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu (B)

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.« »Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« »Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« »Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.« Riječ Gospodnja.

Komentar: NAGRADA I KAZNA

Duh Sveti je kao vjetar koji puše gdje i kada hoće i nitko mu ne može predvidjeti put kretanja. Apostol Ivan se zabrinuo nad čudom koje je učinio jedan čovjek a nije pripadao njihovoj zajednici; izgonio je zloduhe. Isus se zbog toga ne uznemirava nego pojašnjava da i oni izvan zajednice učenika mogu ponekad osjetiti djelovanje Duha Svetoga i mogu činiti znakove jer to ne čine u svoje ime nego Bog djeluje i preko njih. Isusova zajednica ne smije biti strogo zatvorena i isključiva nego treba prihvatiti činjenicu da i u drugim zajednicama ili pojedincima Bog može pokazati svoju ljubav i dobrotu. I čaša hladne vode od onoga koji možda nije vjernik ili ne pripada kršćanima neće promaknuti Bogu nego će biti obilno naplaćena. Bog ne voli nikome ostati dužnikom.

No isto tako naplatit će se svako zlo koje počini nevjernik ili vjernik, osobito ako time pogađa one skromne, malene, ponizne, svim srcem otvorene Božjoj ljubavi. Isus od vjernika traži život po Duhu njegova Evanđelja i osuđuje najstrože svaku sablazan, dvoličnost, glumu koje bi mogle nanijeti razdor ili bol onima koji u njega imaju povjerenje. U toj osudi ide tako daleko da govori o drastičnim mjerama sakačenja vlastitoga tijela što nikako ne smijemo uzeti doslovno. On naglašava da ništa na nama ili u nama nije tako vrijedno da bismo zbog toga izgubili vječnost. Zbog toga sve ono, pa bilo to oko, ruka ili noga, što nas vuče prema propasti trebamo znati ukrotiti i nad time zavladati a ne dopustiti nagonima da nama upravljaju.

Nagoni i strasti mogu se koji puta činiti veoma privlačnima ali svako popuštanje goni čovjeka u provaliju, u pakao vječnosti. Popuštanje strastima i napastima nikada istinski ne može usrećiti čovjeka nego ga zarobljava, čini jadnim i bezvoljnim, postaje ovisnik bez slobode, postaje rob. Upravo od toga nas on želi osloboditi i omogućiti nam da osjetimo slast pobjede i da tu radost trajno uživamo pa odrekli se ne znam čega što nam se može činiti važno kao oko ili noga ili ruka.