Press "Enter" to skip to content

Naši mladomisnici

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodit će u subotu, 18. lipnja 2016. godine u 10 sati u zagrebačkoj katedrali svečano euharistijsko slavlje, tijekom kojeg će zarediti za svećenike 4 dijecezanskih i 9 redovničkih kandidata.

Ova četvorica dijecezanskih kandidata nestrpljivo iščekuju dan kada će reći svoje „DA“ Gospodinu:

vlč. Luka BREŠIĆ – Župa sv. Petra apostola – Zaprešić
vlč. Marko ČOLAK, Župa sv. Petra apostola – Zaprešić
vlč. Marinko GOLEK, Župa Presvetog Srca Isusova – Karlovac
vlč. Ivan LUKIĆ, Župa bl. Augustina Kažotića – Lupoglav

UPOZNAJMO IH:

            VLČ. LUKA BREŠIĆ

„Gospodin stvarno zna iznenaditi“

Ono što je mene potaklo da razmišljam o svećeničkom pozivu jest ljubav u obitelji. Svi koji poznaju obitelj Brešić & co. znaju da nismo baš najmirniji ljudi, da imamo temperamente s mogućom naoblakom ili mjestimičnom grmljavinom, te da umijemo biti poprilično glasni.

No, unatoč tome ili možda čak uz sve to, u obitelji sam doživio ljubav koja je upućivala na nešto čak veće od našeg ega, na nekog Lika kojemu smo se molili večerima i kojega su roditelji „krivili“ za sve dobro u životu što imamo.

Kaže se da je dobro i mudro oponašati lijepe primjere ljudi koji nas oduševe, ali mene je to potaklo da potražim glavnog i odgovornog za sve lijepo i dobro i mudro u svijetu.

Zahvaljujući svećenicima koje sam poznavao, ta je želja polako rasla u poziv na služenje Bogu, Ljubavi samoj, i Crkvi, Njegovoj zaručnici. Tijekom određenih perioda života, čak i na bogosloviji, nisam baš vjerodostojno odgovarao na svu ljepotu i istinu koja se preda mnom razotkrivala kroz molitvu i studij teologije.

Ipak, zahvaljujući pomoći prijatelja, prekrasnih obitelji i ljudi koji su mi stvarno bili dobri Samaritanci, nanovo sam se vraćao na neiscrpni izvor svih milosti pa sam polako koračao prema svome svećeništvu. Već na bogosloviji i sada kroz đakonsku službu imao sam priliku iskusiti Božju blizinu kroz rad s djecom, kroz službu u marijanskim svetištima, kroz dušebrižništvo u bolnici, u podjeli sakramenata i kroz susrete s dobrim ljudima.

Vjerojatno nikada neću moći nadoknaditi sve lijepo što sam u životu primio i doživio kao dar, ali mogu probati s Božjom pomoći. To je ono što bih htio da moj svećenički poziv postane. Ako barem u nekim svojim riječima i djelima navješćujem ono što je Isus Krist učinio za nas ljude, onda je to stvarno zakon (i proroci). Nadam se da će molitva svih znanih i neznanih zagovornika koji su me pratili na dosadašnjem putu i dalje biti prisutna kako bih imao darove Duha Božjega koji nosi čitavu Crkvu kroz njezino zemaljsko putovanje.

Samo da istaknem jednu stvar na kraju: neke napisane stvari bi mi se činile pomalo nedostupnima i nemogućima prije samo par godina, ali Gospodin stvarno zna iznenaditi. Pa neka toga bude još!

            VLČ. MARINKO GOLEK

Obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u dom Gospodnji!“

Radost biti s Gospodinom, hoditi njegovim putem i prebivati u njegovoj prisutnosti ispunjavaju čovjeka zadovoljstvom i sigurnošću.

Radost kojom sam zamilovan od Gospodina kroz svoj svećenički poziv želim svjedočiti braći ljudima. Svojim životom i svećeničkim služenjem želim biti neprestani znak kako je Gospodin neprestano s nama te nam se daruje u sakramentima kojima ću postati poslužitelj.

U svom životu kroz obiteljski odgoj, kroz vjeronauk u školi i kroz život svoje župne zajednice doživio sam upravo radost vjere. Bližnji su uvijek svjedočili kako je lijepo biti s Gospodinom i živjeti po Božjem. Ljepota i sigurnost Božje blizine privukli su me na put kojim sada kročim.

Svojim koracima želim kroz služenje i žrtvu onima kojima ću biti poslan reći: „Hajdemo u dom Gospodnji!“

        VLČ. MARKO ČOLAK

„Molitva na grobu blaženog Alojzija otvorila mi je oči“

Odrastao sam u Zaprešiću sa svojom peteročlanom obitelji koja je vjernička i uvijek nas je vezalo dobro zajedništvo. Kao mali nisam razmišljao o svećeničkom pozivu niti sam se vidio kao svećenik. Odrastao sam uz svoju župnu zajednicu, bio sam uvijek aktivan i prisutan na svim slavljima koje smo imali. Ministrirao sam, bio sam animator mladih, pomagao župniku pokositi travu oko župne kuće i bilo koji drugi posao što je trebalo.

Kroz taj rad i služenje u župi imao sam prilike upoznati i svećenike koji su bili na službi, župnika i kapelane koji su bili odlični svećenici, ali i prijatelji. Uz njih sam rastao, no nisam ništa govorio kako bih ja bio svećenik jer sam jednostavno mislio kako to nije za mene. Po završetku srednje škole upisao sam Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali tada se u meni javio nemir koji nisam mogao objasniti. Tada sam se molio bl. Alojziju Stepincu kod njegova groba i ta mi je molitva otvorila oči.

Otkada sam odlučio da želim biti svećenik, moja župna zajednica, župnik, kapelani i obitelj bili su mi velika potpora. Bez njih i molitve bl. Alojziju možda ne bih uspio ostvariti svoj poziv jer njih je uvijek Bog poslao da mi pomognu kada mi je trebalo. Kako kaže i Gibonni u svojoj pjesmi: „Da bi izašlo na dobro, neke stvari triba proć.“

Mogu reći da je „izašlo na dobro“ i da sam na tome zahvalan. Nadam se da ćete pratiti molitvom sve mladomisnike.

            VLČ. IVAN LUKIĆ

Samo s Bogom stvari uspijevaju

Ja, Ivan Lukić, rođen sam 27. lipnja 1991. godine u Doboju, u Bosni i Hercegovini. Zbog ratne situacije, 1992. godine moja obitelj seli u Hrvatsku. Osnovnu školu sam pohađao u Sesvetama, do 5. razreda, te od 5. do 8. razreda u Brckovljanima. Nakon završene osnovne škole upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, kao laik. Maturirao sam 2010. godine. Od sedmog razreda osnovne škole počeo sam razmišljati, propitkivati se o svećeničkom pozivu.

Odlučio sam nakon mature i upisao se u Međubiskupijsko bogoslovno sjemenište, te na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Obrazovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu završio sam 14. rujna 2015. Diplomirao sam i stekao akademski naziv magistar teologije. Pripadam župi bl. Augustina Kažotića, Lupoglav. U Lupoglavu živim zajedno s obitelji koja broji pet članova: roditelji, sestra, djed i ja.

Zašto i kako sam se odlučio postati svećenik?

Upravo zato što je i meni prišla Božja riječ, što je kroz Sveto pismo, ali i preko mnogih ljudi našla put do mojega srca. Susreo sam Boga, Ljubav. Susret i život s Bogom donio je radost i svježinu mome životu. Odgovor na Božji poziv je odgovor na čovjekovu čežnju za Bogom: „Žeđa duša moja Gospodina.“

Zaista, živi Bog koji prilazi čovjeku budi u njemu čežnju da čovjek bude i ostane zauvijek s Bogom. Za ostvarenje te čežnje, Božjeg poziva potrebno je uložiti trud, potrebno je uz Božju pomoć pokrenuti se i djelovati. Ono što sam ja doživio u svome životu s Bogom nisam mogao zadržati samo za sebe.

Bio sam zahvalan Bogu na milosti i ljubavi koju mi je darovao, pa sam želio da i drugi dožive i žive radost i ljubav koju Bog daje. Pitanje je bilo kako. Kako ostvariti to na što te Bog poziva?

Primjer jednog svećenika potaknuo me da se odvažim i učinim korak dalje, da se Bogu predam i da mu služim. Ništa spektakularno, ali vrlo duboko i posebno!

To je bio prvi korak: čuti, susresti Boga i reći da!

Nakon toga trebalo je još puno toga proći i učiniti brojne naporne korake. Trebalo je raditi na sebi. Trebalo je pripremiti sebe za taj poziv. Tu je došla odluka da dođem u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i da upišem Katolički bogoslovni fakultet. Formacija na bogosloviji i obrazovanje na fakultetu, kroz pet godina, su bili oni trenutci kada je trebalo ravnati staze, pripravljati put Gospodinu, izgladiti hrapavo, sniziti svoje oholosti, ispuniti Božjom snagom praznine i sl.

To je bilo potrebno vrijeme kada sam morao učiti da je Bog taj koji djeluje, a mene treba uvijek spremnoga. Na pojedincu je koliko će sebe dati, koliko će od svoga uložiti, kako Isus kaže, izgubiti da bi zadobio vječna dobra. Teško je nekada razumjeti samoga sebe, a još teže one koji su ti nadređeni, a možda nekada i najteže ono što Bog od tebe traži. Ali godine formacije su baš zato i potrebne, da se čovjek uči, da napreduje, da vježba, da pobjeđuje samoga sebe.

Ravnati iskrivljeni, hrapavi put i učiniti ga ravnim da Bog može do tebe i ti do njega, a tako isto i čovjek prema tebi i ti prema drugom čovjeku. Učiš se i boriš sa sobom i sa svima onima koji su poput tebe odlučili izbliza slijediti Isusa Krista.

Sve su to korisne stvari, ali nakon tih pet godina treba dalje, treba još ozbiljnije zakoračiti bliže i konkretnije, kako Bogu, tako posebno prema čovjeku. Tada dolazi ono konkretno, ono što sam ja poželio činiti, a to je biti Božji i kao takav biti tu za druge, biti Božja ispružena ruka u ovome svijetu.

To je ono vrijeme za koje sam se pripremao. Sada ja trebam biti taj koji će naviještati i upućivati ljudima Božju riječ. Ja sam taj koji mora Božju riječ slušati i vršiti. Ja moram biti primjer i poticaj drugima. Za život na župi, za život s ljudima i za ljude te nitko ne može „odgojiti“, to jednostavno moraš u srcu nositi. Može ti se kroz formaciju govoriti, možeš o mnogim metodama pastorala učiti, ali ako sebe ne uključiš, ako srce ne predaš, nećeš puno postići. Raditi s Bogom i za Boga u župi zahtijeva da se čovjek obrati.

A obratiti se znači promijeniti se. Obratiti se znači učiniti korak i poći nekome u susret. Obratiti se nekome znači okrenuti glavu i srce prema njemu, biti tu za njega, staviti mu se na raspolaganje.

Taj dio se ipak može učiti i on se usavršava čitavog života. Ti se koraci uče, moglo bi se reći, poput djeteta, „na koljenima“, u molitvi, u razmatranju, s Bogom u zajedništvu. Bog ne treba tebe, da se ti daješ ljudima, nego da donosiš njega. Ljudi trebaju Božju blizinu, Božju riječ, Isusovo Tijelo i Krv, trebaju Božju milost. Ako ja redovito ne susrećem Boga, a koga da im dam? Što da im ponudim? Samo s Bogom stvari uspijevaju. Njegov je poziv, njegov je dar naših života, njegova je milost i snaga, njegovo je sve!

Predivan je Bog koji sve daje, pa je tako dao i samoga sebe za nas, te nas time naučio što znači živjeti, što značiti odgovoriti na poziv Ljubavi! Daj Bože snage svima da žive i šire tvoju ljubav!

Ivan je u nedjelju, 12. lipnja 2016. godine gostovao u emisiji Radio Sljemena „Susreti na gori“, urednice Vesne Jurić Rukavina. Razgovor možete poslušati OVDJE