Press "Enter" to skip to content

Rođenje Ivana Krstitelja – 12 nedjelja kroz godinu

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom. Riječ Gospodnja

KOMENTAR: Što će biti od ovoga djeteta

Riječ je o Ivanu kasnije nazvanu Krstitelj. Sve od početka ukazuje na to kako je to rođenje Božje djelo. Roditelji Zaharija i Elizabeta, pobožni i bogobojazni. On je čak visoki vjerski službenik u hramu. No Bog ih stavlja na kušnju. Kušnja ide tako daleko da u Zahariji navještaj začeća pobuđuje sumnju što ima za posljedicu njegovu nijemost. Pa ipak Bog svoj naum izvršava u potpunosti i starci dobivaju dijete koje svojim rođenjem donosi radost i opravdava kasniji naziv: Glas koji viče u pustinji. Taj glas vraća govor ocu i on slavi i veliča Boga nakon devet mjeseci bez glasa.

Ivan je preteča onoga koji je utjelovljena Riječ. On mu posuđuje svoj glas. On poziva na obraćenje i pripravu za susret s onim koga su naviještali svi proroci, Djevica ga Majka s neizrecivom ljubavlju nosila, Ivan mu pjesmom najavio dolazak i nazočna ga pokazao. Ivan na hebrejskom znači: Jahve je milosrdan. Doista na njegov poziv i propovijed mnogi su se obratili i istinski se pripravili za susret s Isusom. Ivanovi roditelji nisu očajavali, premda su prolazile godine, premda su izvrgnuti podsmjehu okoline oni vjeruju i nadaju se. Njihova je vjera predana i tiha. Ne viču, ne galame na Boga, ne hodaju okolo tražeći sažaljenje nego u tihoj molitvi svoju želju povjeravaju Bogu dajući tako njemu potpunu slobodu da bude po volji njegovoj. Molitva je znak istinske suradnje s Bogom u njegovu djelu spasenja a takvu suradnju Bog uvijek obilno nagrađuje čudesnim rođenjem.