Press "Enter" to skip to content

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu (A)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« Riječ Gospodnja.

KOMENTAR: POGRIJEŠI LI BRAT TVOJ …

Ljudska je narav slaba i ranjena, čega je Isus svjestan, zato ne prijeti i ne grozi se odmah paklom nego savjetuje. Blago, očinski, prijateljski. Mi volimo brzo osuditi tuđe pogreške jer time prikrivamo svoje slabosti.

Sjetimo se žene, koja je zatečena u preljubu, dovučena pred Isusa da joj sudi. A on? Umjesto da osudi oprašta i to je puno više djelovalo na ženu nego osuda i kamenovanje. Samo onaj koji je bez grijeha ima pravo drugome ukazivati na njegov grijeh, pa i tada ne s namjerom osude, nego sa željom da se grešnik obrati i popravi. Zato je savjet da tuđe pogreške ne stavljamo ‘na sva zvona’ nego da nasamo razgovaramo, pa ako ne koristi da pozovemo još dvojicu ili trojicu pravednika te da pred njima ponovo pokušamo pomoći nevoljniku, jer grešnik doista jest nevoljnik. Tek nakon toga neka Crkva, dakle zajednica vjernika, pravednika donese presudu. Iskreno opraštati znači prekršitelja prihvatiti kao brata a to onda i nebesa blagoslivljaju. O važnosti i žaru molitve Isus naglašava zajedništvo. Molitva u zajednici puno je veća i bogu draža nego kad jedan moli samo za sebe. Moliti iskreno s drugima i za druge čuje se do neba i Bog takvu molitvu uslišava. Moliti samo za sebe može često biti i velika sebičnost. Tu se dotičem i najveće i najiskrenije molitve a to je Euharistija ili sveta misa. Moliti kod kuće a ne dolaziti na misu često ne stiže ni do oblaka a pogotovo ne do neba. Tu se ne misli na one koji su, zbog bolesti ili neke druge životno važne zapreke spriječeni, nego na sve one koji govore: „Ja ne trebam ići u crkvu, ja se doma pomolim i to je dosta!“ Koliko propuštenih prilika darovanih od samoga Krista tako olako odbacuje čovjek koji tako razmišlja. U Euharistiji i molitvenom zajedništvu Bog, Isus Krist je na posebni način prisutan, a njegova riječ, Evanđelje, nezamjenjiva je hrana i snaga za našu dušu. Nemojmo se olako odricati najveće svetinje i mogućnosti posvećenja darovane svima nama za spas svijeta i nas samih.