Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dva čovjeka uzlaze u hram: ova dva čovjeka su dvije kategorije ljudi vjernika ili, ako hoćete, oni su uosobljenje dviju mogućnosti koje su uvijek s nama: pa i mi možemo biti farizeji! I mi možemo biti grešnici! S ovom, dakle, usporedbom Isus ima pred očima upravo vjernike, pobožne, one koji idu u hram. Drugim riječima: nas! Uočite odmah osobito jednu pojedinost. Dva čovjeka idu u hram: jedan izlazi opravdan, drugi pak izlazi s grijehom više. Dva čovjeka idu na molitvu: jedna se molitva svidjela Bogu, druga je, međutim, uvreda Bogu. Naočigled obojica imaju i više nego dobre namjere. Rezultat je, međutim, potpuno drugačiji, različit.
Zašto? Nije dovoljno, dakle, poći u hram da bi bili dobri. Isusova pouka je jasna a tiče se i nas. S pažnjom promotrimo likove iz usporedbe.
Što čini farizej? Njegova je molitva bezbožna jer riječima se obraća Bogu, a ustvari on Boga isključuje. Bog mu ne treba. Zašto? Zato što je taj farizej pun sebe, umišlja si da je on pravilo za sve, upravo vjeruje da će uznapredovati u nečemu pred Bogom: manjka samo još to da Bogu donese račun… koji treba platiti!
Promotrimo ga izbliza. On čini dobra djela, međutim, ona nemaju nikakve vrijednosti jer izviru iz umišljena i ohola srca. On ne moli Boga, već mu oholo predstavlja sebe. I, eto strašnog zaključka, zaključka koji se često otkriva u životu tolikih: oholost ga tjera da ga drugi preziru, da ga preziru braća. A prezir drugih je grijeh: i to teški grijeh!
On u dnu hrama vidi i nekog grešnika, na njega se uopće ne osvrće niti pokazuje kakvo sažaljenje; ni iz daleka mu ne pada na pamet da mu primi ruku. Ta, on bi u tome pogriješio, uvalio bi se u rizik da ih zaprlja! Farizej ne ljubi nikoga, izuzevši samoga sebe. Drugi mu služe samo kao podloga da uzdigne samoga sebe. Mnogi se, nažalost, ponašaju tako: “Ja nisam kao drugi! ” “Griješi! ” – odgovara Isus.
Tko moli Boga a ne ljubi bližnjega griješi veoma, mora početi ispočetka: tko moli poput farizeja, izlazi iz hrama a da se nije susreo s Bogom.
“Ne kradem, nisam ubio…”. Dobro, sli nije dovoljno da bi imao mirnu savjest.
Prava dobrota postaje čežnjom i potragom za onim koji je daleko od dobra. Ti, što ti činiš za druge? “Ja mislim na sebe”. To nije neka krepost: to je grijeh! Bog od nas traži da mislimo i na bližnje s bratskom ljubavlju, sa strpljivošću, milosrdno. Bog traži da ljubimo bližnjega sve do žrtve; Bog očekuje da nešto učinimo za spasenje bližnjega.
Molitva, kad je ona prava, u srcu zapali vatru bratske ljubavi: uvijek! Ustvari, kad molimo približavamo se Bogu pa obavezno poprimamo karakteristike srca Božjega, tj. bivamo “zaraženi” Ljubavlju! Ne događa li se tako? – znači da ne znamo ili ne želimo moliti.
A što radi grešnik? Povrh svega, istina je da se ovaj čovjek naziva grešnikom. Ali, Isus ga promatra, proniče ga do u dubine njegova bića, čita njegove osjećaje: U ovom čovjeku je iskrenost i poniznost.
S kim se poistovjećuje, kome se pridružuje Krist? Na čiju se stranu stavlja Bog? Nevjerojatno za nas «zločesta srca»; Bog staje na stranu grešnika!
Zašto? Zato što se grešnik istinski kaje i izlazeći iz hrama bit će novi čovjek, čovjek koji neće prezirati brata, čovjek koji neće imati predrasuda ni arogancije. On se ne hvasta pred Bogom: udara se u prsa. On nema nekih dobrih djela da bi ih prikazao: on traži samilost. Taj ljubi Boga svim srcem, a ljubit će i svoga bližnjega. On je svjestan da mu je Bog oprostio, a bit će sretan kad sam bude mogao oprostiti nekome: molitva ga izmijenila u njegovoj dubini.
Prekrasan primjer obraćena čovjeka: Pavao iz Tarza. Drugo je čitanje svjedočanstvo u korist evanđelja: Pavao koji je bio «grešnik», kadar je oprostiti «svima koji su ga napustili“. Pavao zna za nesreću grijeha i udaljenosti od Boga: zbog toga i ima samilosti s onima koji čine zlo. Pavao zna da je spašen milošću Božjom: stoga i gleda svoju braću očima milosrđa.
Prihvatimo ovu lekciju. Na zemlji farizej pripada «kategoriji službenika» pravednih, dobrih: međutim, pred Bogom on je nepravednik i opak. Bog gleda u srce: a srce farizeja je opako. Grešnik na zemlji pripada «kategoriji javnih « grešnika: međutim, pred Bogom on je svet jer, njegova poniznost cvate kajanjem. Srce se grešnika otvara Dobroti.
Primijenimo to na sebe. Gledano izvana svi smo dobri: zaista pripadamo javnoj kategoriji dobrih. Ali, gledano iznutra, kakvi smo to pred Bogom?
Grešnik nam pokazuje put spasenja: bacimo se na koljena zajedno s njim, udarajmo se u prsa jer smo grešnici, pa ćemo tada izići iz hrama pjevajući dobroti Gospodnjoj i podijeliti je sa svima drugima.
