Župa svete Jelene Križarice

11. nedjelja kroz godinu (A)

 

Isus šalje učenike zato “da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Apostoli su dobili te dare da bi služili drugima. Nisu ti darovi za njih. Pogledajmo: svaki je dar redovito u službi drugih. Zar je liječnik sama sebe liječi? Ne, ide kod kolege. Zar svećenik samog sebe ispovijeda? Zar učitelj sama sebe uči? Zar vozač tramvaja samo sebe vozi? Zar vatrogasac gasi samo svoju kuću? Za je majčinska ljubav usmjerena prema samoj majci? Ne varajmo se. Dobili smo mnoge lijepe darove da bismo se njima mogli služiti za dobrobit drugi. Naravno, pri tome ćemo se i mi sami osjećati ispunjenima i zadovoljnima, ali naš je dar radi služenja i svi smo mi postavljeni kao poslužitelji jedni drugima. Bog nas je takvima stvorio i Bog je svoju Crkvu u Kristu tako ustrojio. Mi smo udovi jednoga Tijela i zato služimo jedni drugima, baš kako veli apostol Pavao: “Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (Fil 2,4).

VRIJEME MLADIH MISA – VRIJEME MISIJA

Već smo prošle nedjelje podsjetili da je ovo vrijeme mladih misa. Mladi kršćani koji su osjetili Božji poziv i nastojali mu odgovoriti, nakon propisanih studija i stečenih navika zajedničkoga života i rada, pristupaju biskupu da prime sveti, svećenički red. Na poseban se način darivaju Bogu da ih on, po biskupu ili višem redovničkom pogla­varu, daruje na službu Crkvi Božjoj, svoj i određenoj zajednici vjernika. Po svetom redu i susljednom biskupo­vom odlukom primaju od Krista misiju-poslanje da kao „mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoć i oru­đe … služe Božjemu narodu“ (LG 28c). I na njih se – „budući da sa svojim biskupom tvore jedan prezbiterij“, jednu svećeničku družbu, kako veli isti LG 28c – proteže ona misija-poslanje koju je kao apostolsko breme postavio na ramena svojih apostola Krist Gospodin na dan Uzašašća: „Idite u sav svijet“ (Mt 28,18 itd.).

No, premda ta misija na neki način posebno „optere­ćuje“ biskupski kolegij u zajednici s Rimskim biskupom (LG 20), ona ni najmanje ne dokida nego samo pojačava misiju koju je tim istim riječima primio cijeli Božji narod, svaki pojedini kršćanin i svaka vjernička zajednica (obitelj, župa, samostan itd.). Dosta budi o tom pročitati temeljne stavke konstitucije o Crkvi (LG 33) i dekreta o apostolatu laika (AA 3) te dekreta o misijama gdje izričito stoji: „Crkva u hodu – Crkva kao takva, dakle svi vjernici – jest misionarska po svojoj naravi jer potječe iz slanja Sina i Duha Svetoga po odluci Boga Oca“ (AG 2 = LG 2 sl.).

Stoga je vrijeme mladih misa osobito jako vrijeme da si sav Božji narod posvijesti svoj misijski poziv. Krist je, odlazeći u nebo, svijet ostavio brizi, ljubavi, domišljatosti svih svojih vjernika, dakako osobito onih koje je na pose­ban način pozvao u svetu službu. I oni će tu službu to bolje vršiti što budu jače posvješćivali misijsku odgovor­nost svemu Božjemu narodu.

U osobit vid te zajedničke odgovornosti spada pitanje baš i samih mladih misa. Hoće li Božji narod imati dosta svetih poslužitelja? To je briga cijele Crkve. Koliko god se Crkva ne svodi samo na hijerarhiju, u koju – u širem smislu – spadaju i svećenici, a onda u nekom bližem suod­nosu i redovnici i redovnice, Crkvi su prijeko potrebni sveti služitelji. To je volja Kristova koji je ustanovio sve­ćenički red sa sasvim osobitim opunomoćenjima. To ređe­nike ne stavlja iznad drugih, ali ih i te kako – često nezaobilazivo – stavlja u službu drugih (PO 2). Kome su dakle potrebni svećenici? Kristu ponajprije, da upravo po njima izvrši neke osobite zadaće svoga svećeništva, pastirstva i učiteljstva. A onda dakako – posljedično – i samom Božjem narodu.