Press "Enter" to skip to content

Treća vazmena nedjelja

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Riječ Gospodnja.

KOMENTAR: Na putu

Ako se malo ozbiljnije zaustavimo nad svojim dosadašnjim životom otkrit ćemo jasnu činjenicu: mi smo putnici i još uvijek smo na putu. Naše putovanje počinje začećem, rođenjem, odrastanjem, školovanjem, zaposlenjem, osnivanjem obitelji, odgojem djece, nastavlja se u mirovini, podizanju unučadi a završava prirodnom smrću, dolaskom na cilj jer domovina je naša na nebesima. To putovanje često je prožeto neizvjesnostima, strahovima, razočaranjima, strepnjama no obilježeno je i žrtvom i ljubavlju. Da bi prevalili često potpuno nepoznati put potreban nam je pratilac, onaj koji nas razumije i shvaća i koji će nas dočekati u sigurnosti i radosti Očeva doma.  

Dvojica učenika, o kojima je danas riječ u Evanđelju, nisu bili spremni na sve kušnje koje su stavljene pred njih i zato su razočarani, osjećaju se izigranima od života. U toj njihovoj nevolji prilazi suputnik kojega ne prepoznaju odmah. I dalje misle kako su sami i napušteni. Oči im se otvaraju tek pri kraju puta. Prepoznaju suputnika u lomljenju kruha – u euharistiji. Upravo je to dar kojega nam uskrsli Isus ostavlja kao ohrabrenje na životnom putu, kao pomoć da svladamo sve teškoće, sve krize i prijetnje koje se često nadviju nad nas. Istinskom vjerom u Kristovu prisutnost u Euharistiji i čestom hranom tim Kruhom života sigurni smo da ćemo na kraju prevaliti pustinju, prijeći rijeku Jordan i radosni ući u obećanu zemlju. Zavapimo stoga kroz uskrsnu pjesmu:

Ostani s nama, jer večer je, ostani Gospode!

Ostani s nama, jer mrači se, ostani Gospodine!“