Press "Enter" to skip to content

Križ nad grobom

Cvijeće vene jako brzo otkinuto od korijena,
Plamen svijeća lako gase kapi kiše iz oblaka.
Uskoro na grobu smeće, plod ljudskoga nemara,
samo križ i dalje stoji, znak što se ne umara.

Odolijeva snazi vjetra, na njem sunce lomi zrake,
Zvijezde na njem odmor nađu, mjesec uspori korake.
Tu se sitna bića hlade, u podnožju bujne trave,
A putnici namjernici, pred njim skinu šešir s glave.

Križ ne traži da ga hvale, neki ga se čak i stide
mnogima je trn u oku, prave se da ga ne vide.
On poruku svoju šapće srcu koje sluša:
“Kroza me tko zakorači vječne slasti kuša!“

Križ nad grobom pali svjetlo budućega vremena,
I prosipa zlatne zrake nebeskoga sjemena.
Nije drvo niti kamen, što ga ljeta rastaču,
križ je rubac koji briše suze onima što plaču.

Marijan Culjak, župnik