Press "Enter" to skip to content

SVIJEĆNICA – PRIKAZANJE GOSPODINOVO

Čitanje svetog Evanđelja  po Luki  (kraća verzija)
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše ­dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u ­Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvoro­đenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Go­spodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iš­čekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti ­bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Poma­za­­nika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Riječ Gospodnja.

KOMENTAR:       U jednim novinama pojavila se karikatura. Na njoj je prikazan Isus koji je pozvonio na vratima jednoga stana. Vlasnik stana otvara vrata i ugleda pred vratima čovjeka s dugom kosom, poput hipija i reče mu: “Mi ne kupujemo ništa od minera!” Vjerojatno je tada zalupio vratima i slučaj je bio završen. Nameće se pitanje: Bi li ja prepoznao Isusa kad bi pozvonio na moja vrata? Bi li ga prepoznao, da sam živio u njegovo vrijeme? Ili ga ne bi prepoznao kao i većina njegovih suvremenika iako je on direktno stajao pred njima. Jedna uznemirujuća misao! Je li Isus Mesija? To je pitanje koje se provlači od početka evanđelja, i nastavlja se kroz stoljeća. Svaka nova generacija stoji pred istim pitanjem, pojedinačno i zajedno: “Vjerujem li u Isusa, Mesiju, Sina Božjega?” I ako da: po čemu prepoznajem da sam na pravome putu i da donosim ispravne odluke?  

Jedni ga traže u tišini, drugi usred vreve svijeta. Jedni se udubljuju u teološke misli, drugi iskušavaju meditacijske tehnike, da bi ga otkrili u njegovoj biti. U svemu tome zalažu se i razum, i osjećaj i volja, da bi se došlo do rješenja: Je li Isus taj na kojemu mogu graditi? To nije jednostavno, budući da ga mi ne možemo vidjeti u liku kao što su ga gledali njegovi suvremenici. Evanđelist Luka stavlja nam pred oči u ovoj situaciji Šimuna i Anu,  dvoje predstavnika izraelskog naroda, i dvoje predstavnika vjere. Oni su dugo i strpljivo čekali, nisu se predali, nego su u mukama i razočaranjima kroz koje su prolazili, sačuvali nadu. I čekanje im se isplatilo. Smjeli su vidjeti Mesiju vlastitim očima! Prepoznali su ga u susretu s Novorođenim. Šimun je to izrekao riječima: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru.”

Šimun i Ana u ovom susretu nalaze sigurnost i duboki mir. Bolja se vjera ne da opisati. Vjera djeluje na način, da budeš otpušten u miru u duboko nemirni svijet; da nalaziš sigurnost, koja je jasnija od bilo kojeg dokaza, da osjećaš nadu koja te nosi u teškim situacijama, i da dođeš do mira koji nema ništa s površnim  “umirivanjem”. To je uvijek jedan dar, moći sa sigurnošću vjerovati: “To je Isus, sada i ovdje!” Taj dar nije nešto potpuno što možemo čvrsto držati kao “posjed”. Nije uzalud Šimun označio Isusa kao “znak” osporavan. Nikada na zemlji neće postojati jedinstvo o tome, tko ili što je Isus. Tko stupi u vezu s njim, nije pošteđen patnje i sumnja – također je to Šimun navijestio Mariji. Ali se to povezivanje s njim temelji na nadi, da nas nosi taj odnos kroz život, sreću i patnju.

(Fra Jozo Župić)